“Džoker” je koliko psihološka toliko i sociološka studija: na površini govori o klovnu koji sanja da postane stend ap komičar, tačnije o poremećem čovjeku koji suštinski želi da bude prihvaćen, da nađe svoju svrhu u društvu kojem (ne) pripada. Kada postane ubica, dobija svoju društvenu ulogu – on je, reklo bi se, rođen da bude zlikovac, ali da li je baš tako?

Žaoakin aka Hoakin Finiks “hoda po ivici”, kao antijunak kojeg shvatamo, moguće čak sažaljevamo u određenoj mjeri, uprkos njegovim neprihvatljivim, najprije čudnim, potom neshvatljivim pa luđačkim postupcima, ali postupcima koji imaju jasno preciziranu motivaciju - naposljetku postavši nestvarno lud, mada itekako svjestan stvarnosti koja ga čini takvim kakav je! Sve to na oštrici noža se krećući, na momente plešući samoispunjeno, ali ne skrećući u nekakvo apsolutno amoralno djelo koje promoviše nasilje, kao što su mu to spočitavali u Americi, prije nego je i počelo prikazivanje filma u bioskopima... Autor – a ovo za divno čudo jeste autorski film nastao u srcu holivudske industrije - se samo okoristio, kao pogonskim gorivom, mitologijom superlika iz stripa i filmovanim, "blokbastičnim" verzijama istog, takođe.

“Džoker” je koreografija zla, anatomija jednog negativca, koji igrom slučaja postaje slavljen zbog svojih (zlo)djela, ali i lobotomija klasne podjele u savremenom osakaćenom, odljuđenom kapitalističkom društvu. Opasan film za opasna vremena, i svakako nešto što nismo očekivali, ali što je moralo, kad-tad, da se dogodi i u samom Holivudu.

Ovaj vrlo angažovani album virtuoznog violiniste - ukrotio ju je sa svoje četiri godine!- i zviždača nad zvizdačima među pop(ularnim) muzičarima, nekako je prošao ispod radara, uprkos veoma pozitivnim ocjenama brojnih kritičara. Ispravljamo nepravdu i činjenicu da se, neopravdano, po mnogim parametrima zaista najbolji album kantautora iz Čikaga nije našao na listama naj albuma u prvoj polovini godine...

Da biste u potpunosti uronili u čarobnu poetiku dvadesetosmogodišnje novozelendske kantautorke, koja trenutno živi u Velsu, gdje je jednim dijelom i snimljen „Designer“, potrebno je da svijet stane. Da utihne buka i polucija koja nas okružuje, pa čak i žubor života da utihne- kada vam se učini da čujete otkucaje svog srca, to će biti pravo raspoloženje za preslušavanje trećeg po redu albuma Oldus Harding.

U jeku ljeta, novonastali electro pop duo iz Beograda downtempo, preciznije hipnotizirajuće zvučne slike, predstavio je svoj prvi singl. Ali kakav singl! Slatku, neočekivanu alhemiju suptilne pop elektronike i iste takve poezije, pravu senzaciju za čula omamljena sparnim julskim temperaturama, i to sa sasvim usporenim, možda sanjivim a možda i uspavanim, u oba slučaja seksipilnim ritmom, te krasnim vodećim vokalom Milice Mitić koja potpisuje tekst pjesme. Prve zvanične pjesme benda sa samozatajnim imenom Anja Štark, čija je druga članica Aleksandra Tomović, takođe vokalistkinja, a zajedno su komponovale “Zlato”.

Da ima stila, kao što ga nema generalno, ovakvi bi se hitovi puštali po svadbama, uz prijeko potrebu dozu ironije glede stihova. “This Life” je neodoljiva, lepršava pop pjesma, najvedrija i vjerovatno najzaraznija na četvrtom albumu grupe Vampire Weekend - jednom od albuma godine ako pitate potpisnika ovih redova. Moram priznati da prvih nekoliko singlova sa “Father of the Bride” nisu pretjerano okupirali pažnju u mom slučaju, nije se dalo naslutiti koliko je novi CD kompaktna i kvalitetom ujednačena, a takođe i raznovrsna cjelina. Izdvojene, možda se pojedine vinjete ne bi proslavile, ali barem trećina (od punih 18 numera) izvanredno divane i drže se same po sebi i za sebe. Ako me pitate kako zamišljam “Pjesmu od million dolara”, zamišljam je ovako, i na još million načina, ali jedan od najbitnijih uslova koji bi trebalo da ispuni jeste da ona može, da (pod)svjesno traži da se vrti neprestano – da je se ne možemo naslušati.

Neka nedeljna, nesinematična jutra ištu orkestrirane pop pjesme čiji žanrovski sinemaskop u sebi sažima široke predjele, u ovom slučaju američke prerije, budeći nas poletno i postepeno dovodeći u stanje povišene emocije. Drugi Springstinov singl sa albuma “Western Stars” koji će, kako je krenulo, zaista biti nešto posebno, upravo takva je pjesma, raskošne Džimi Veb imaginacije i Brusove potpuno neočekivane Roj Orbison interpretacije. Brojne su asocijacije: u refrenu, vjerovali ili ne, Gazdin glas potpisniku ovih redova zaliči na Eni Lenoks (sic!), a proširen vokalni i emocionalni registar podržan bogatom, ali ne pompeznom orkestracijom, kao i čarobnim ženskim vokalima, vodi do emotivne kulminacije u refrenu kakvu Brus nikada nije imao. Ne na ovaj način, daleko od toga da mnoge njegove pjesme nisu dirljive… U tom smislu “There Goes My Miracle” hrabar je iskorak jednog od omiljenih američkih trubadura, ogromno iznenađenje za “okorjele” fanove, a dašak, bolje reći povjetarac dobrodošle promjene u poetici autora koji se tokom svih ovih godina rijetko mijenjao. A u dubini duše to je taj isti, “dobri, stari” Brus, u pitanju su samo formalne, stilske inovacije.

Strana 1 od 12

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio