Nora Džons najavila je svoje sledeće studijsko izdanje, "Pick Me Up Off the Floor”, skupa sa Džefom Tvidijem, sa kojim je započela saradnju prije godinu dana, na svom prethodnom kratkom albumu, odnosno proširenom EP izdanju “Begin Again”. Ponovo su zajedno, u društvu Spensera Tvidija za bubnjevima; Nora svira klavir i naravno pjeva, a Džef se pobrinuo za električnu, akustičnu i bas gitaru. Rezultat je veoma prijatna, dvostruka šarmantna numera koja (o)diše posebnom toplinom što je zapravo karakteristika autorkine kvalitetom ujednačene diskografije u kojoj se elegantno okušala kako u vokal džez tako i u alt. pop muzici.
U svom novom singlu Sara Renar, izokola i između redova, postavlja važna pitanja: dokle se stiglo u borbi za prava žena, da li možemo govoriti (i pjevati) o ravnopravnosti žena i u kojoj mjeri, kakav je zapravo (pravi) položaj Žene danas? U pratećem spotu, pored glasovite autorke, pojavljuje se likom i njena koleginica, takođe kantautorka Barbara Munjas. U samoj pjesmi čuje se višeglasje kako Sare i Barbare, tako i još nekoliko žena koje aktivno djeluju na nezavisnoj muzičkoj sceni Hrvatske: Maje Posavec, Željke Veverec, Lovely Quinces, Luce, Ide Prester, Aklee Neon, Ivane Picek Pi i Mary May.
Ova angažovana elektro pop pjesma je najava Sarinog sledećeg albuma koji će izaći za izdavačku kuću Croatia Records, a po njenim riječima problematizuje položaj i “javnu percepciju savremene žene, kroz rječnik tipičnih medijskih fraza”…Konrad Mulvaj je bio zadužen za miks, te takođe za gitare i sint, između ostalog, dok sint-bas svira Dimitrije Simović. Vrlo atraktivan i stilizovan spot režirala je Tatjana Dedić Starović.
U prehodna dva mjeseca nije bilo previše materijala za izabrati ako govorimo o muzičkim spotovima, ali odabrali smo deset klipova koji će, ako se ne varamo -a priznaćete da se rijetko varamo- u budućnosti biti podsjetnik na početak prvih par mjeseci 2020. godine: od futurističkih, digitalnih prizora preko erotičnih scena koje kipte od krvi i mesa, sve do posveta nekim drugim video radovima i songovima... Sve to u žanrovskom i industrijskom rasponu od manje znanih indi imena, npr. benda Braids, do komercijalno nevjerovatno uspješnih (pop) proizvoda poput Tejlor Svift, recimo. Ukoliko smo nekog bitnog propustili - javite nam.
Četvrti igrani film Srdana Golubovića prošlog vikenda je premijerno prikazan na čuvenom Berlinskom filmskom festivalu, u selekciji “Panorama”, sa 35 drugih ostvarenja iz raznih dijelova svijeta, a tamošnja publika je glasala da upravo “Otac” dobije nagradu gledalaca. Ekumenski žiri Berlinala takođe je nagradio duboko humano, potresno djelo koje je izuzetno snažan utisak ostavilo i na posjetioce Sava centra u Beogradu, gdje je film sinoć imao nacionalnu odnosno regionalnu premijeru.
Mark Lanegan neumorno nastavlja da objavljuje - novim singlom najavio je (već) sledeći solo album “Straight Songs Of Sorrow”, ali i memoarsku prozu pod indikativnim naslovom “Sing Backwards And Weep”. Po sopstvenom priznanju, dok je pisao tu svojevrsnu autobiografiju otvorio je Pandorinu kutiju sa duhovima iz burne prošlosti, pa je ponukan teretom emocionalnog bagaža i u procesu pisanja teksta nedosegnutog pročišćenja - napisao pjesme za još jedan solo album. Ovaj put na njemu gostuju Greg Duli, sa kojim je snimio kultni The Gutter Twins LP, legendarni Džon Pol Džons, potom Voren Elis iz benda Bad Seeds, kao i kantautor Ed Harkort kojeg smo nekako izgubili sa radara.
Sudeći po prvoj, magnetski privlačnoj sedmominutnoj numeri, u kojoj je prema sebi samom surovo iskren, ovogodišnji album bi se mogao priključiti našoj listi albuma koje s nestrpljenjem očekujemo (na kojoj se nalazi i prvo solo uradak pomenutog Dulija). To posebno što je isti inspirisan ne toliko događajima i ličnostima, koliko li proživljenim emocijama iz života harizmatičnog autora i izgleda još uvijek prisutnim traumama – da ih uslovno tako nazovemo, budući da uvid u knjigu nismo imali - koje potiču iz formativnih dana sa ulica Vašingtona i Screaming Trees perioda , dakle Osamdesetih, i Devedesetih kada je scena iz Sijetla proživjela vrhunac...
Fanfare ugasle ljubavi raskošno bruje u ovoj troipominutnoj, bezobraznoj, necenzurisanoj pop pjesmi – jer postoji i ona druga verzija, sa alternacijom za noseće stihove “Ma dala si sve od sebe/ stvarno neka te to ne jebe”!
Ubitačan bubanj služi kao kormilo za zanosnu, razdraganu melodiju, te kao snažna protivteža bogato orkestriranim gudačkim i duvačkim dionicama što streme da song o prestanku jednog ljubavnog odnosa učine većim od života. Taj stilski zamah promišljeno pojačava tragizam lirskog trenutka, ako ga sagledavamo iz perspektive žene koja biva ostavljena, dok muški subjek(a)t – iz svog subjektivnog ugla – prosto poleti na krilima slobode ne obazirući se na ono što je slomljeno. Možemo samo da slutimo kako se dotična Ljubav (s)lomila, a i ne moramo, jer nazad nema pa nema – GOTOVO JE SVE!