PEARL JAM

Veterani grandž pokreta takođe su iznenadili fanove transformacijom u prvom singlu s novog albuma Pearl Jam, u skladu sa naslovom numere “Dance of the Clairvoyants”, donosi osvježavajuće plesne uticaje, kojima je kumovao producent Džoš Ivans i čini da je baš on usmjerio grupu u drugačijem smjeru. Osjeća se uticaj Talking Heads u prvom singlu na koji su fanovi većinom veoma pozitivno reagovali, jer je svježina svirke i izraza očigledna, ali je to i dalje gitarski rok kojim su se Edi Veder, Džef Ejment, Stoun Gosard, Majk Mekridi i Kit Kameron poigrali. Svi su izgledi da će iz ovako nadahnutog eksperimentisanja proizaći nešto prilično dobro. To ćemo saznati 27.marta za kada je zakazano zvanično porinuće albuma “Gigaton”, a isti može biti ili gigantski (žanrovski) iskorak ili razočarati jedan dio obožavalaca.

GREEN DAY

Neplanirano, na ovu listu je dospio i dolazeći novi album pank-rok sastava, koji se takođe afirmisao tokom Devedesetih ( iako mnogo više kod publike nego kod kritike), i to zahvaljujući najavnom singlu koji zvuči iznenađujuće freško i resko.“Father of All Motherfuckers” dijeli provokativni naziv albuma, koji očigledno zauzima stav i izgleda da je iskreno angažovan. Bili Džo kao da ne stari, a ni polet se nije izgubio kojim očito i dalje pršti Green Day, pa bi sa zrelijim temama i ozbiljnom produkcijom mogli snimiti jedan od boljih albuma karijere – u trajanju od circa 26 minuta. Komercijalni potencijal je izuzetan, nakon nedavno objavljene numere “Oh Yeah!” ne sumnjamo da će ovo biti jedan od najuspješnijih rok albuma 2020.

1975

22. numere navodno bi trebalo sa sadrži “Notes on a Conditional Form”, željno iščekivani četvrti album mančesterske grupe znakovitog naziva 1975, isto tako esktremno popularne kod mlađe (i najmlađe) generacije slušalaca. Već uvodnim singlom, prosto označenim “1975” najavili su eksplicitnu angažovanost i brigu za zajedničku nam planetu koja se rve sa klimatskim promjenama, ali i ravnodušnošću većine građana, koje aktivistkinja Greta Tanberg – praktično i sama pop zvjezda – poziva da se pobune. Hvale vrijedan angažman i svijest o mogućnostima pop muzike, koju umjesno koriste da pokrenu važna pitanja, da zainteresuju (ponajviše) mlade za realne probleme o kojima, sasvim sigurno, i ne razmišljaju. Među četiri do sada prezentovana, žanrovski raznovrsna singla naročito je privlačan “Me & You Together Song” upravo na tragu legendarne mančesterske scene s kraja osamdesetih i početka devedesetih, razdoblja koje tako često pominjemo jer je jedno do ključnih u istoriji rok muzike, ali isto tako i dubstepom inspirisana, urbana pop balada o (periodičnoj?) osamljenosti jedinke unutar svijeta takav kakav je , “Frail State of Mind”.

TAME IMPALA

Još samo malo vremena je preostalo do objavljivanja četvtog albuma australijskog benda čiji je lider multitalentovani (multiinstrumentalista i pjevač) Kevin Parker. Očigledno je da se dobrano udaljio od psihodeličnih primjesa sa znametinog i prekretničkog “Lonerism”, albuma iz “daleke” 2012. godine, koji je Tame Impala načinio planetarnim pop odnosno indi rok fenomenom. Ostala je fenomelna produkcija, savršeno ušminkana glazura i melodičnost, iako neko može reći i izvještačenost, ako to nije superstilizacija iskaza. Koliko nam “The Slow Rush” kazuje i koliko pokazuje vidjećemo već sredinom ovog mjeseca, čini se da je stilski ujednačen i da se prve četiri pjesme ne mogu zasititi fanovi – govorimo o višemilionskim brojkama na Jutjubu. Paradoks je da se kao autor, kako je izjavio u nedavnom intervjuu, nije trudio da ugodi fanovima, već je pratio sopstvenu Muzu, ne pokušavajući – kako tvrdi- da ponovi uspjeh sa prethodnih par albuma. Možda u tome leži tajna magnetske privlačnosti njegove muzike i albuma “Slow Rush”, u čijem nazivu se takođe krije kontradiktornost odnosno paradoks.

KING KRULE

Akustični trip-hop pop, tako bi se nekako mogla približiti prva pjesma sa trećeg albuma britanskog urbanog (hip-hop) croonera, da ga tako okarakterišemo, sa baritonom kojim plijeni na prvo slušanje. Čak i ako niste čuli njegov prethodni, ishvaljeni i izvrsni “The Ooz”, ovakva boja glasa, noir atmosfera i “melanholija sutrašnjice”, kao i sam naziv najavne numere - “(Don't Let The Dragon) Draag On” – uvlače slušaoca unutar posebne poetike kojom pulsira “Man Alive!”, potencijalno još jedan odličan i onebičen album kakve snima momak poznatiji kao King Krule.

ISOBEL CAMPBEL

Upoznali smo je kroz saradnju sa Markom Laneganom, sa kojim je nekadašnja članica obožavanog benda Belle and Sebastian snimila čak tri kultna albuma, zadržavajući delikatnost i krhkost svog autorskog izraza (sve pjesme je ona pisala). Prisjetimo li se pjesama u Gentle Waves, njenom prvom post B&S sastavu čiji naziv idelno paše uz tako nježnu, fragilnu interpretaciju, kada saberemo utiske i probamo da analiziramo njenu autorsku crtu i dostignuće do sada, jasno je da se radi o jednoj od najzanomljivijih, najtalentovanijih, nažalost rubnih kantautorki koja će vječno imati kultnu poziciju. Možda joj ta pozicije daje slobodu da pravi tako lijepe, sofisticirane i fascinirajuće pjesme, a što svakako ne bi bilo moguće da nije raskošnog talenta. Taj talenat se ponajbolje iskazuje u “Hey World”, “Ant Life” je čarobna i neodoljiva, a obrada Tom Petijeve “Runnin' Down A Dream”, koju je učinila sasvim svojom, dokazuju da je riječ o rijetkom primjerima darovitosti, koja nema nikakvu potrebu da se ističe, već prosto utiče na slušaoca tako da nakon upoznavanja ne želi više od Izobel Kempbel da se rastane. Nakon trinaest godina izbivanja van scene, jedva čekamo da nas i njene preostale pjesme čvrsto zagrle, zvanično 7. februara ako ne i dan-dva ranije.

GREG DULLI

Frontmen kultne rok grupe The Afghan Whigs polako nas upoznaje sa svojim prvim solo albumom, koji se poetički ne razlikuje puno od njegovog osnovnog benda, niti od atmosfere u numerama The Twilight Singers, još jednog od sastava koji povremeno predvodi. Tmurna, melanholijom i samopropitivanjem ispunjena muzička slika, po pravilu u sepija nijansama, privlači srodne duše, senzibilne i snažne istovremeno. Duli je inače jedan od najpotcjenjenijih autora sa američke rok scene, a njegove po atmosferi i stilu prepoznatljive, uvijek upečatljive pjesme, urezuju se nakon prvog slušanja, uz potrebu za opsesivnim preslušavanjima. Oba najavn singla su takva, a drugi prati video spot koji posveta remek-djelu “Sav taj džez”. Od albuma koji izlazi 21. februara ne očekujemo da bude remek-djelo, ali ni ništa manje dobar/vrlo dobar nego li cjelokupna, prilično ujednačena Dulijeva diskografija.

CARIBOU

Den Snejt, kanadski kompozitor i DJ koji je više puta gostovao kod nas, najčešće u Beogradu gdje je pod monikerom Manitoba održao jedan od prvih nastupa uopšte, svom drugom, ako ne i trećem bendu Caribou vraća se nakon petogodišnje pauze. Plasirao je tri singla, od kojih izdvajamo “Home” i “You and I”, kao sofisticirane plesne pjesme sa specifičnom poetičnošću i nepredvidljivim ritmičkim prelazima. Inteligentno promišljena i proživljena većinom elektronska muzika, s jedne strane digitalna a sa druge – zbog topline njegovog vokala i interpretacije – analogna u pristupu pa i u konačnici- to je jedan od ključnih razloga zašto se album “Suddenly” našao na ovoj listi. Takođe, naizgled jednostavna, zapravo pročišćena a aranžmanski slojevita i minuciozna muzička podloga, pogodna kako za stroboskope u sopstvenoj sobi, tako i za podijume u kojima se uglavnom pleše u parovima, a ne solo.

M. WARD

Metju Stiven Vord, kultni američki trubadur kojeg smo imali zadoovljstvo uživo čuti prošlog ljeta na Sea Rock festivalu, oglasio se dvjema dražesnim pjesmama koje najavljuju album znakovitog naslova “Migration of Souls”. I istoimena i numera “Unreal City” delikatni su proplamsaji njegove duboko intimističkog, introspektivnog izraza, ne više lo-fi produkcije kao prvi albumi, poglavito maestralnom (mini) masterpisu “Transfiguration of Vincent”, već je jedna u tom pomenutom duhu a druga više na tragu raskošnije pop muzike nalik njegovim recentnijim izdanjima. Kombinacija koja bi trebalo da donese dualizam još jednog divnog i srcu dragog albuma.

AUTOPARK

Pisali smo već o tome kako je Srđan Popov unio neku novu boju, novi dašak svježeg izraza, u ono što radi beogradski bend Autopark, ne mijenjajući im suštinu, već ih jednostavno povlačeći negdje na ivicu zaboravljenog doba grandioznije nježnosti i usmjeravajući ih ka klasičnijoj verziji popa, mada nikad nisu bili neki sirovi rok, da se razumijemo, samo malo manje melodični. Što je ispalo sasvim dobro, jer pop muzika rijetko u današnjem dobu iznjedri sjajnu, a tako jednostavnu pjesmu. Refren u „Nije moja stvar“ jeste splet emocija koje su već počele destrukciju, i tenzija koje se gaze nogama kao nerazgažene cipele. Ognjenka Lakićević je tako svjesno i hrabro ranjiva, tako drčno uporna u tome da dokaže da njenoj junakinji nije stalo, da joj, jer je komplikovano, budući da je jednostavna pjesma, ne vjerujemo ni riječ, a opet joj vjerujemo sve, i kad se javi šapatom iza ugla i kad stane pred nas, svjesna i spremna da slomi sebe za drugog onda kad ničem ne može da prepozna mnogo smisla, osim onom što radi. Lakićević i Berček su, sa svim svojim saradnicima, već odavno zreli za novi album, a slušajući možda i najbolju stvar do sada, iako smo svakoj od pjesama u datom trenutku bili jednako posvećeni, nestrpljenje postaje priča koja je u potpunosti naša stvar.

ARTAN LILI

Treći album Artan Lili, nazvan jednostavno “III”, skoro do pola je poznat i postavljen na njihovu bandcamp stranicu. Iako nas muzički nije nešto specijalno uzbudila njihova sve komercijalnija muzika, ostaje pitanje šta će u svokm drugom dijelu ponuditi jedan od popularnijih i stoga najznačajnijih rok bendova u okruženju. Nećemo namjerno redati sve singlove za koje su snimili i plasirali pet spotova u pet dana, samo ćemo istaći kako prevelika želja frontmena Bojana Slačale da se dodvori što širem auditorijumu može rezultirati na dva načina – ili će njegov bend postati još popularniji u medijima i slušaniji među mladima, sa pojednostavljenim tekstovima i čini se otupjelom oštricom u samim stihovima, kao i u stavu koji su zauzimali ranije, te na taj način se distancirati od jednog dijela svoje fan baze, ili će ovo biti samo pokušaj koji neće uspjeti do kraja generisati komercijalni uspjeh za kojim se žudi, baš iz razloga što (možda) nisu spremni toliko daleko ići da postpuno uproste muziku i poetiku, do granice banalnosti i čak prostaštva do koje to svjesno ili najčešće nesvjesno čine mnogi najizvikaniji i najpopularniji muzičari na (poseljačenom) Balkanu. Početak jedne razvodnjene i komercijalizovane priče, ili pak kraj kreativne Priče u kojoj smo do sada uživali, a već počinje pomalo da nas zabrinjava njen (mogući) kraj. To jest potencijalni početak Kraja.

PRLJAVE SESTRE

Ovaj niški bend sve nas je iznenadio svojim prljavim, bazičnim garažnim rokenrolom. Ujednačen i osobit, predstavlja vrlo dobar početak za nastavak, što će se desiti na njihvoom drugom albumu koji najavljuje numera “Nova jutra”. Simboličan, dobro pogođen naslov i istinski izvrsna pjesma koja nastavlja tamo gdje se stalo, samo zrelije i sa manje “prljavštine”, no podjednako razbarušeno i sa sofisticiranom notom psihodelije. Prva pjesma je stigla na samom kraju prošle godine, pa nije uspjela da uleti na listu najboljih singlova, ali realno se čini jednom od boljih rok pjesama u poslednje vrijeme. Očekivanja su povećana, posebno jer valja imati na umu da dobar dio benda Prljave sestre čine članovi simpatičnog i veoma kvalitetnog pop projekta pod imenom Bohemija. Činjenica da album izlazi pod etiketom Pop Depresije potvrđuje naše (velike) nade, jer su pažljivo probrani izvođači i izdanja te etikete uvijek među najboljim, kada se sumiraju godine, pa nema razloga da to ne važi za 2020.

MARSHMALLOW NOTEBOOKS

Postoje pjesme čijeg se niti jednog segmenta, onda kad ste se već jednom uvukli u sitnu mrežu nepredvidivih sličica predivne svakodnevnice njihove, ne bi mogli odreći. Tako Matiju Habijaneca pjesnika ne bi trebalo izgubiti u korist sjajnog gitariste koji je ovog puta, u pjesmi „Trust me I don't know what I'm doing“ od usitnjenih tonova napravio grandiozno platno po kome je ispisao ljubav tako pseudouslovljenu, ali nam nije podvalio do kraja tu priču, što je naslovom pokrio. I kako bismo se odrekli njegovog glasa koji je uvijek bio nježnost teška za definisati, a u ovoj pjesmi je više nego ikad muževan s dozom spokoja koja će zatreperiti na ivici osmijeha. A o čemu govori ova pjesma koja se predivno razlije u refrenu, ispuni tri sobe odjednom kad se uključi ženski vokal, a bas linija odredi novi smjer kazaljkama na satu? O čovjeku koji se mijenja iznutra nesvjesno, pa je u stanju da to pripiše smjeni godišnjih doba, pritom odbijajući da u potpunosti ostavi sebe starog negdje u sa strane. O čovjeku koji to ne može sam, i ne može baš odmah. Ali i o čovjeku koji traži bliskost, vjerujući da bez bliskosti ništa nema smisla. Činjenica je da svako od nas u ovoj pjesmi može da nađe svoju verziju, ali senzibilitet meditacije koju dobijamo od Habijaneca nas umiruje i nakon dva singla, a prvi je „As If“, čini se album“Destruction“ već negdje u glavi izdižemo do onog mjesta koje bi mu moglo pripasti na kraju godine.

FANTOM

Više manje zauvijek je još jedna dragocjena izdavačka kuća koja ne posustaje u otkrivanju novih indi bendova i kantautora, na području matične Hrvatske, preko Srbije, a odnedavno i Slovenije te Bosne i Hercegovine. Ne računajući sastav Svemirko, koji je u međuvremenu postao pravi pop fenomen i atrakcija za više generacija slušalaca, a što smo i priželjkivali na ovom portalu od samih početaka, najveću famu podigao je Fantom. U pitanju je projekat iza koga stoji Petar Wagner, koji bez stida eksploatiše baštinu pop bendova osamdesetih, ali to čini sa šarmom i sugestivnošću. Sladunjavi sint zvuk i falset kao zaštitni znak čuli smo u tri sentiša, tri redom sentimentalna ali vrlo sugestivna singla sa retro vibracijama, koji su gromko odjeknuli međ publikom, i to sa desetinama hiljada slušanja po svakoj pjesmi ponaosob, a što je impresivna brojka znajući da Fantom još uvijek nije snimio pravi spot.

LIKA KOLORADO

Singl “Spasoje” obećava dosta i od drugog izdanja indi rok benda Lika Kolorado, koji su prije par godina snimili debi “Smiješ zaurlat”. Vrlo zanimljiv sastav koji kao da nije dobio punu medijsku podršku, u svakom slučaju manju nego što to zaista zaslužuje. Nova, pomalo fetišistička ljubavna pjesma, izuzetno je uvjerljiva i pride duhovita, za koju je tekst napisao pjevač Filip Riđički, a muziku gitarista Vanja Senčar. Pamtljivu bas dionicu ima atraktivna basistkinja Ana Jelić, nju vidimo u pratećem spotu, a za bubnjevima je isto tako ubjedljiv Pavle Gulić. Četvorka koja, kako se čini, napreduje i u autorskom i u izvođačkom smislu, pa jedva čekamo da čujemo šta su to još pripremili za album naslovljen “Kontura” i na koga i šta se isti fura.