Dugi, nježni gitarski uvodi su predivne predigre, i kad im dodaš nešto kao eho što će da dovede do uključivanja udaraljki, dobiješ atmosferu u kojoj je sve prihvatljivo. Istina je da pjesma „Svaki dan“ zvučala napeto, kao da će u svakom trenutku da se okrene naopako, da će da se upusti u agresiju, a to će se dogoditi negdje u posljednjoj trećini, kad se gitara upusti u transgresiju - najprije prepusti nečemu što liči na davljenje, pa tek onda u trk, nalik na bježanje, da bi izlazak iz pjesme bio nježno, postkoitalno maženje pred san. Način na koji se bubanj ne može ignorisati je majstorska igra, i to kakva, kao i efekti koji se provlače da upotpune doživljaj. Mogu biti disanje, mogu biti jauci, a ponekad i nešto slatko, „prljavo“ što se šapuće prije nego se ugrize za jezik. A i vokal se uglavio u igru, nema podizanja glasa, već se kombinuju šaputanja, recitovanja i „govorenja“. To je priča o ljubavi, tako da se ovdje ne skreće s teme.
Ovo je možda i najbolja verzija podgoričkog benda Vrpca, u produkciji Filipa Ferdinandija koja je pjesmi dodala oreol istančane, progresivne izvrsnosti.
Potpuno svjež dvojac Milutin i Danilo Marjanović, pod imenom Babaduh, silovito nameću ljubiteljima rock muzike svoju prvu pjesmu. Momci iz Svrljiga potpisuju svaki segment pjesme, od ideje do realizacije, i čini se da se dugo radilo na istoj. Pomalo naporano sukcesivno objavljivanje pjesama može da u međuvremenu pali i gasi interesovanje za ovaj bend, a s druge strane su neki izgradili cijelu karijeru na taj način, pa da vidimo šta će se dogoditi.
Kastanjete i španska gitara na početku “Selfish Love”, obećanje strasti koja pulsira od starta slatkastog ljetnjeg singla sa trećeg albuma superiorne britanske pop pjevačice. Posesivnost, nevjera u naznakama, sebična ljubav koja silazi s uma, to je tematski okvir romantične pjesme sa žaokom. Za razliku od nje spot je mnogo opasniji, prethodi nedavno prikazanom “Midnight”, u kojem Džesi “pokušava da pobjegne od nečeg što je učinila ili joj je učinjeno”, a sada saznajemo da je zločin iz strasti, kako smo i slutili, počinila sama protagonistkinja. Ako se gledaju jedan za drugim čine veoma upečatljivu, glamuroznu cjelinu snimljenu na obali i ulicama Majorke, a isto tako pjesma koja je prva objavljena, ova niže, dobija dublje značenje ako se sluša kao nastavak tragične ljubavne priče, post festum.
“Pjesma „Living in the City“ je instant klasik”, piše Strajnić u nadahnutoj recenziji jednog od albuma godine čija je autorka kao kakva portorikanska Patti Smith koja sreće Lucindu Williams u nekom velegradskom pabu, pa nastavlja:” Kao da je nastala kad i sve velike pesme, još tamo negde šezdesetih”…ili možda sedamdesetih, negdje u Njujorku a ne u Nešvilu u koji se singer-songwriterka Alynda Segarra zaputila prateći svoju inspiraciju (iako su i u Nešvilu nastale mnoge velike pjesme i u tom periodu, da ne bude zabune).
Hurry For The Riff Raff su snimili izuzetan album koji otvara ovaj hit singl, a u spotu koji ga prati pojavljuju se sve same urbane Portorikanke, logično, jer u pitanju je pametan konceptualni album o Portorikancima – u Njujorku. “Zavodljivost i poželjnost grada zastupaju slatki kao med ženski prateći vokali; dok Alynda kuka kako je život u gradu težak, oni nam ipak sugerišu da taj život ipak ima i svojih čari”, lijepo je to formulisano u pomenutoj recenziji albuma koji će se vjerovatno naći na listama najboljih ove godine. Baš kao i sama pjesma. Klasik koji nas vraća u "bolju prošlost"...
Za drugi singl sa septembarskog albuma “Concrete and Gold” Dejv Grol se okušao kao režiser, priklonivši se trendu muzičara koji to sve češće čine. “The Sky Is A Neighborhood” se ne uklapa baš najbolje u metaforičku najavu frontmena koji je izjavio da je novi, deveti album Foo Fighters nešto “kao da Motorhead svira Sgt. Pepper” i to zahvaljujući Gregu Kurstinu, producentu koji je sarađivao sa najvećim zvijezdama današnjice (Adele, Sia, Pink, ali i Beck-om i Lili Alen), zbog njegovog “osjećaja za melodije i aranžiranje”. No, nova pjesma jeste producirana tako da FF zvuče kao bend koji u svom podrumu probaju, ali se onda brzinom svjetlosti transportuju u studio u kojem aranžman nije više bazičan nego raskošan. Raskošna je i posveta geniju kakav je Nikola Tesla, u kratkom kadru u kom se kristalno jasno vidi lik zvjezdoznanca za sva vremena. Ova pjesma je inspirisana nebeskim tajnama i takoreći treptajima kosmosa, iliti tajnama kosmosa i treptajima nebesa - sjajem zvijezda koje je autor, kako kaže, zamislio kao mjesta koja su puna života. Univerzum svjetlosti nasuprot mraku koji nas zasljepljuje na našoj maloj, možda i minornoj, vječno nemirnoj planeti. Jednim od beskonačno mnogo mogućih svjetova?
Hope Sandoval singlom “Sleep”, sasvim u skladu sa žanrovskom odrednicom dream pop u koju njenu muziku najčešće svrstavaju, najavljuje kratko EP izdanje, sa samo tri pjesme, od kojih je jedna dobro poznata fanovima, akustična verzija pjesme “Let Me Get There”na kojoj pjeva i Kurt Vile – koju smo prošle godine proglasili (čarobnim) duetom godine. Pored te dvije numere novi EP čini i “Son of a Lady”, dok će se na vinilnom izdanju naći još jedna pjesma.
Osovina benda čiji je puni naziv Hope Sandoval and The Warm Inventions su nekadašnja (i sadašnja?) pjevačica Mazzy Star i Colm Ó Cíosóig, nekadašnji (i budući?) bubnjar još jedne kultne grupe – My Bloody Valentine. Njihova kreativna hemija prošle se godine ovaplotila na više nego kvalitetnom psihodeličnom i sanjalačkom albumu “Until the Hunter”, a EP naslovljen “Son of a Lady” je u sličnom, iako instrumentalno pročišćenom mikrokosmosu.