U svoj toj oduševljenosti zvučnim, promakne nam jedna jedina mana ovog mini albuma, i tek je kasnije postanemo svjesni do kraja. Moćne melodije nas toliko odvuku od lirskog, da se riječi gube povremeno, cijeli stihovi ponekad, pod naletom neopisivog i nedodirljivog, onog što bi u sebe moglo usisati bilo koju skupinu slova i razigrati je, zapravo rasplesati, jer o plesu ovdje govorim, nečem što nije samo puko cupkanje u mjestu.
Nije sve to novo, zapravo je očekivano, navikli smo već na način J.R. Augusta, prepoznatljiv je, već gotovo domaći kod nas koji smo sebe pronašli u mreži njegovih impresija. Sad se šire horizonti, razvija se misao, dodaju se tačke gledišta, ali suština, hipersenzitivnost i hipersenzibilnost njegovog poimanja jedinke u odnosu sa svim izazovima koji u svojoj gordosti podmeću nogu na putu ka potpunoj smirenosti onog koji želi da bude miran – to je i dalje isto. Pomalo pretenciozno, ali to nije mana. Ako je jedan umjetnik sposoban da nam nenametljivo ponudi raskoš, onda to postaje njegova obaveza.
Konstantna igra preispitivanja prioriteta na relaciji razuma i osjećajnosti nije izmišljena pred horom koji osvjetljava pozornicu na kojoj „Mindheart“ postaje dijalog neobične forme, dijalog u kome narator brani i svjesno i nesvjesno, i zmiju i bijelu golubicu (ovo s ženskim rodom nema veze s rodovima, zapravo, već s prvim utiskom, svakako je mogao biti i golub). „Hold your horses“ se gradi na odnosu samosažaljenje – savjest – spoznaja kroz priču o neukrotivosti, gdje su konji tipska metafora koja će ovdje dobiti svoju novu dimenziju divljenja i straha. Završnica je snažna u svojim jecajućim talasanjima, uzburkanom magnetizmu muzičke odbrane, nikako napada.
Spoznaja kao neizgovoreni lajtmotiv levitira i nad završnom pjesmom ovog mini albuma („When I wake up tomorrow“), samo što se ovdje sudaraju jedna koja je trenutna, i druga kojoj se lirsko ja nada. Osim spoznaje, tu je i olakšanje, pa je epilog izdah, zaokruženost epizode koja može da se nastavi. I hoće već nekako, samo trenutno nije dostupna primaocima poruke. U drugoj strofi posebno fascinira odlučnost u glasu koja nam se uvijek nekako daje na kratko, budući da J.R. August rijetko „zareži“ u svojim pjesmama, i taj utisak buđenja prkosa i svjesnosti i nove snage je nekako podigao tenziju koja će ostati još neko vrijeme nakon slušanja kao eho, čisto da ne dozvoli da se prebrzo izvučemo iz ove priče.
J.R. August je na „Black Waters“ samo potvrdio koliko je posvećen svemu što stvori, koliko je talentovan i koliko je odmjeren, a u isto vrijeme glamurozan. I ako sam u nekom trenutku poželjela neki album koji neće završiti taman kad se zagrijem, više nisam sigurna da je to toliko dobra ideja, budući da je koncentrovanost misli kojima će obuhvatiti temu tolika da bi se možda nepotrebno razlila u dužem performansu, a ove njegove „epizode“ su uvijek dobro „upakovane“ , dovedene do sopstvenih izlaza, i jednako su izazovne da bi ih se vraćalo na početak, i jednako dovoljne da bi se iskoračilo iz njih u potrazi za novim. A još je jutro s druge strane tih dirki, iako je 'noć' u naslovu albuma.