RECENZIJA: Wooden Ambulance – „Redville“

14 jun 2019
Author :  

„Redville“ je jedan od onih albuma o kome prve rečenice zapisujem olovkom. Jedan od onih albuma koji dođu u trenutku kad sam sita pisanja i kad planiram da odustanem od svake nove riječi koju ću sklopiti tako da će sa mnom početi da postoji. Na kraju, jedan je od onih albuma koji su mokri peškir za moju glavu. U svakom slučaju, takav da nakon prvog i svih prvih slušanja, sebi kažeš da je dosta, ali ne znaš čega.

I nije na ovom albumu drama odradila kulminaciju utisaka, već odsustvo iste. Kao da je priča čekala da istruli gornji sloj gorčine, pa se u svom pročišćenom čemerluku nekako uglavila u fotelju i prosto postoji. Priča, a zapravo sve te violine koje preklapaju preko tuge, harmonije koje su jecaji ispušteni u daljinu s namjerom da im se krilima da vjetra, svi ti prateći primarni izdasi i vokalna tuženja, nježni kao dahovi svih majki koje ispraćaju djecu iz sopstvenih vidokruga. Nisu to neki usputni pojačivači utisaka, već utisci sami, a sve ostalo je autor, Goran Grubišić, gitara, ritmički sloj koji pulsira iz susjedne komore gdje se misli konačno smiruju, ili izigravaju mirnoću.

Dva lajtmotiva se ukrštaju kao da su u zagrljaju, krivica i usamljenost se njišu neopterećene protokom vremena, pa se u tom smislu iskupljenje uporno bori za ulogu simboličkog znaka. Sve one sitnice koje su veće od života, rekla bih. Lirski junak koji povrijedi, a završi povrijeđen, tako zvuči Grubišić dajući mu dušu svojim umornim glasom koji levitira između istrošene promuklosti i najnježnije bespomoćnosti, bez teatralnosti, bez nametljivosti, samo tako proklizi kroz sopstvena izobličavajuća stakla.

Krivica u ovom poetskom sloju nosi iznošen džemper, ali hodajući pravilno između redova, proključalu glavu podiže visoko. Jača je u neizgovorenim segmentima, jer je neopterećena potragom za pravim riječima kojima bi samu sebe dočarala nepoznatoj osobi koja bez cigareta, u polutami, pokušava da sroči 'drugu ruku' utisaka. Nevjerovatna igra asocijacija za pred san.

Od čovjeka koji nije odgovorio zahtjevima spoljašnjeg svijeta (Man I supposed to be), u jedva nekoliko sjetnih pozivanja na prošlost dolazimo do onog koji je u četiri ujutru jedva zaspao ne uspijevajući da postigne da bude bolja verzija sebe (Humble Kid). U ovoj drugoj, noćobdijskoj završnici drame, violina je cijeli jedan život prije nego se rodio refren, cijelo poglavlje bez čajanke, ona je višeglasna onoliko koliko svi ostali glasovi i instrumenti nisu ništa više od zavjese koja čeka da se spusti. Ako pjesme s ovog albuma nižemo tematski, onda na drugoj pjesmi nije mogao biti zatvoren krug, ali emotivno sam iscrpljena nakon prvih šest minuta i pitam se što se ugurala da podmetne nogu čim sam zakoračila. Kao da sam bila prinuđena da pola sebe ostavim da čuva kapije.

To će se desiti još jednom (On your own), samo što taj drugi put neću, kako je to Burdžović jednom u drugačijem kontekstu rekao „preživjeti u pjesmi“. Proizišla iz grešaka, iz nedovoljnosti, ova pjesma ostavlja toliko toga u grlu da se violina ne može izgurati za dominaciju, iako je sveprisutna. Tužnija su lagana prelivanja preko rubova žica, tužnije su sve poente, i udvojeni glasovi koji, bez ikakve dvojbe, što god riječima pokušali da zavaraju, idu u prilog činjenici da je za svaku muku potrebno dvoje. Dvoje koji griješe, negdje nešto griješe.

Ako smo prihvatili (a neko nam je rekao da bi trebalo) da su radosti uvijek šarene, a tuge uvijek jednobojne, opet jedan grad umjesto pozornice postaje ljudsko biće (Belgrade), a kad gradovi postanu ljudi, onda su bliski bolu. A kad su bol, onda su više od bluza, više od melodije koračanja, a na kraju i udaljavanje samo, kloparanje dotrajalih vozova po dotrajaloj pruzi koja vodi do onog mjesta prije svih spoznaja, do mjesta prije velikih ljubavi, do mjesta prije najsnažnijih voljenja. Ali nije sve beznadežno na ovom albumu. Lirski hodač kroz "Redville" će se osloniti na neku ljubav koja čeka iza ćoška (Evil Eye) i siguran je da se neće sam sa sobom pitati u vezi s tim. Da je ozbiljno vjerovanje u pitanju, to će nam i dinamična ritam sekcija sugerisati indiskretno.

Kombinacija žanrova je uglavnom unutar svakog pojedinog naslova uspjela da nam zavara očekivanja. Nisu to drastični poremećaji sistematičnog tugovanja koje će odvesti u nepredviđeno, već prijatna stapanja koja će nas uporno dovoditi do ivice sna, a zatim nas izdizati iznad postelje. Nekad će kantrijana biti dominantna (u ljubavnoj, na zakašnjeli način sasvim čisto ljubavnoj I've been high), nekad će rok za nervozni komšiluk dopirati iz vlažnog podruma (već pomenuta Evil Eye), postoji i skoro-pa-hit situacija (takav utisak mi je bio i sa Sidewalk s prošlog albuma, pa je na kraju nekako to samo za mene bio hit) gdje se provlači pop senzibilitet (Like Bon Jovi in the movies), a u jednom će trenutku prizvati neki doo – wop (Mr. Mom gone absent father) čisto da se pogubimo u filmu u kom se neki lik iznenada pojavljuje i nasumično ređa figure po zamišljenoj šahovskoj tabli na mostu zatvorenom za vozila iznad tri tone, ne stvarajući pometnju u izvornom tekstu. Zamislimo to na trenutak. Ili bolje ne.

U toj pjesmi koju sam posljednju pomenula se otvara kategorija 'taste for tears' koja je jedna od najpogubnijih posljedica urušavanja svih ljudskih odnosa koji su u bilo kom trenutku značili nešto. Koliko li je suza potrebno progutati da bi se razlikovale među sobom, recimo da ne bih poželjela ni sjeni od zlog čovjeka, a ne čovjeku samom. Tako će prije naslovne pjesme (Redville), pomalo springstinovski antinostalgične, najveći dio poenti uspjeti da se izniže, ostavljajući za završnicu pjesmu koja izlistava tek nekoliko riječi čija značenja naslućujem (Anne Jamais), i šansoničnu psihodeliju (ovo sam izmislila, ko hoće nka čestita) za svaki slučaj, ako nam je palo na pamet da se ne vratimo na početak, pa da osigura da ćemo se vratiti. Moje neznanje francuskog se svelo na sljedeće riječi: par koji se rastaje, voz, grad, blago, nešto malo (ne znam šta), druge šanse, bioskop... Nije li to cijela pjesma na jeziku koji nikad znala nisam? Rekla bih da jeste.

Valjda se, na nekom nivou, ovaj album mogao slušati bez znanja ijednog jezika, i jednaku bi nam tugu ostavio za dane koji slijede, a možda bi nas od naših tuga pročistio. Ovo su komplimenti i za autora, i za sve ljude koji su ovaj album isporučili u ovom obliku, sve ono što orkestar Wooden Ambulance jeste. Jedno od onih čekanja koje se, u trenutku čistog umjetničkog utiska u svom besramnom slavljenju vrhunca, isplatilo višestruko.

Ocjena: 10/10

Dragana Erjavšek

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio