Nisu njih dve na prvi pogled previše slične, ako se izuzmu vokalne figure koje Lindemanova (ne prečesto) koristi a koje se prepoznaju kao slične Mičelinim. Ono što jeste slično je kompleksnost o kojoj sam u uvodu govorio. Radi se o širini zvučne slike koja se postiže pre svega upotrebom instrumenata nekarakterističnih za rok muziku. Osnovu ipak čini klasična ritam sekcija, koja „vozi“ toliko ravnomerno, da se ponekad čini da je u pitanju ritam mašina što nam odmah „pali lampicu“ da to nije slučajno – taj segment njene muzike je fon ovog modernog vremena koje nas okružuje. Unutar tog jednoličnog ritma svakodnevnog života je individua, sasvim izgubljena u tom svetu, sa svojim razmišljanjima, patnjama, nadama… Prepoznajemo je kroz perkusije, saksofon i flautu, koji materijalizuju individuu tako što je odvajaju od „tog mlina što melje“. Sama Lindemanova tu individuu najbolje poznaje pa će joj ona dati glas i karakter pevanjem, stihovima i klavirskim intervencijama. Gitaru, koja joj je do ovog albuma bila primarni instrument, je prepustila drugome, zadržavši pravo na distorziju kao moćno sredstvo karakterizacije. Bend je, dakle, imao tri sekcije – ritam sekciju, deo za improvizacije i „core“ sekciju gitara i klavijatura. Svaka od sekcija ima precizno utvrđenu ulogu. Tako se moglo ispuniti načelo kompleksnosti koje sam više puta pomenuo.
Ovde se ne radi o pravolinijskom pričanju priča ili opisima situacija. Kada Tamara peva o ptici koja se uspinje i propada („Parking Lot“), pored prostog opisa te situacije ona ima u vidu i preneseno značenje na koje ukazuje muzikom. Slušalac zna da je to pesma o (ne)slobodi, i to na osnovu muzike koju čuje a ne na osnovu teksta koji o tome ne govori ništa. Muzikom je dočarano lepetanje krila, poniranje i uspon, ta sloboda u neslobodnom okruženju prikazanom delovanjem prečvrste ritam sekcije. „Robber“ govori o nečem drugom. Autorka pesmu povezuje sa otimačinom kanadske zemlje od starosedelaca i ne samo s tim. Radi se o društveno prihvatljivoj pljački: „Pljačkaš te ne mrzi…on ima dozvolu za pljačku…dozvoljava mu zakon, dozvoljavaju mu banke…sve fino i kulturno, bezbolno, sa stilom. „Atlantic“ je pesma koja postavlja pitanje imamo li prava da uživamo u prirodi znajući šta se u pozadini događa. „Tried To Tell You“ se bavi sličnom temom – pitanjem odustajanja od svoje prirode da bismo postali nešto što nismo. Drugim rečima, zašto su duša i srce postali balast koga se treba što pre osloboditi. Mislim na kolektivni nivo svesti.
Kao što se da videti, svaka Tamarina lična priča krije u sebi jednu opštu, veliku temu naše civilizacije koju će registrovati samo pažljiviji/zahtevniji slušalac. Većini će te velike teme, baš kao i u stvarnom životu, promaći sasvim neopažene. Dobro je da je tako, jer da te teme „bodu oči“ Lindemankin koncept bi mogao izgledati pretenciozno, kao što je to čest slučaj kod sličnih pokušaja nekih drugih autora. Muzička i tekstualna slojevitost prisutna na ovom albumu uvek usmerava od pojedinačnog, ličnog, ka opštem, univerzalnom. To je urađeno sasvim svesno i autorski dosledno. Zato mislim da je ovo prvi veliki album ovogodišnje produkcije od strane autorke koja je rok muziku odabrala kao umetnost izbora da iskaže svoj pogled na svet metodologijom te nove umetnosti. To što slušalac može da uživa u njenoj muzici ne obazirući se na njene filozofske konotacije je samo plus.
Ocena: 8.5/10