No, vratimo se feminističkom diskursu. Interesantno je da su savremene feministkinje rešile da borbu za ravnopravnost polova vode na muškom terenu – ekonomija i politika su danas bojna polja, iako su te dve delatnosti muškarcima samo kompenzacija za apsolutnu žensku dominaciju koju muškarci po prirodi stvari ne mogu poništiti – za majčinstvo. Postojao je, kažu, period u razvoju ljudske vrste u kome su dominirale žene – matrijarhat. Ženska moć je proisticala iz sposobnosti da rode, da daju novi život. Muškarcima nije preostalo ništa drugo do da se postaraju da majkama i potomstvu obezbede sredstva za život što se tokom vremena (uprošćeno gledano) pretvorilo u ekonomsku i iz toga izvedenu političku dominaciju muškaraca. Danas mnoge uspešne žene koje su svesno odustale od majčinstva (Doli Parton mi prva pada na pamet) kao remetilačkog faktora za svoje umetničke i poslovne/političke ambicije dokazuju da mogu i na tradicionalno muškim poljima kakvi su biznis i politika da budu dominantne u odnosu na muškarce. „Medeja“ čini mi se govori o tome.
„Šuti i pjevaj“ je parafraza popularne mizogine dosetke „ćuti i budi lepa“ s tim što je još „jača“ jer u naslovu sadrži paradoks – možeš kao žena da pustiš glas, ali samo ako ništa bitno nećeš reći. Pevaj do mile volje al’ ne mešaj se u muške stvari i bolje se potrudi da se svidiš muškarcima. Ta pesma, izdata kao singl, je okupila crème de la crème hrvatske ženske nezavisne scene (Dunja Ercegović, Mary May, Ivana Picek, Ida Prester, Željka Veverec, Maja Posavec, Lucija Ćustić).
Mora se takođe reći o pesmi „Kapital“ koja je koautostvo Sare Renar sa Ivonom Eterović i Marijom Magdalenom Slović iz dua „Playground Hustle“, koji se može opisati kao eksperimentalni rep. Otvoreno politička, antikapitalistička pesma ništa ne prepušta mašti – stav koji zastupa može se ilustrovati kao guranje prsta u oko savremenom ustrojstvu sveta, kao guranje prsta u oko liberalnom kapitalizmu. „O sveti kapitale, hoćeš li kupiti ljubav, hoćeš li dati smisao, hoćeš me voljeti; O veliki kapitale, klanjam se ljubim ti ruke, riješi nas silne muke, tvoje smo vjerne sluge…“. Individualizam imanentan liberalnom kapitalizmu je sastavni deo ličnosti Sare Renar, bar kako je ja, iz daleka, vidim. Ona kao umetnica nije produkt nikakvih kulturnih politika, nije deo nikakvih vladinih projekata za mlade, nije deo institucionalno finansiranih startapova, naprotiv, ona se sama bori i, koliko je to moguće, uspešno opstaje u surovom okruženju savremenog sveta. Na prvi pogled paradoksalno, Sara otvoreno istupa protiv takvog ustrojstva. Uspešno živeći baš takav život, život individue koja sama sebi krči put u surovom kapitalističkom svetu, ona najbolje razume nedostatke tog ekonomsko-političkog koncepta i najbolje na svojoj koži oseća koliki je napor potrebno uložiti da bi se u njemu opstalo. E, sad, drugo je pitanje „Da l’ će sloboda umeti da peva k’o što su sužnji pevali o njoj“ kao što to reče Branko Miljković o jednom drugom, sada već davno prošlom vremenu. Drugim rečima, drugo je pitanje kako treba da izgleda taj novi svet koji bi zamenio ovaj postojeći uz ispravljanje svih njegovih nedostataka. Svima je jasno da je ovaj dosadašnji koncept došao do svog kraja, što je pandemija kovida ogoljeno pokazala. Ono što nije jasno je kako napraviti pravednije društvo u kome će svaki pojedinac moći da ostvari svoj puni kapacitet. Kako stvoriti društvo u kome će se stvaranje kapitala potpuno odvojiti od njegove raspodele. Jer stvaranje kapitala se bazira na eksploataciji a raspodela se mora bazirati na neutralisanju (kompenzaciji) eksploatacije. Sara Renar, srećom, ne daje gotova, laka rešenja jer ona i ne postoje, naročito ne u vidu kopija istorijski neuspešnih sistema. Dovoljno je to što preslušavanje njenog albuma nagoni na razmišljanje. Sasvim dovoljno.
Daleko sam u svojoj recenziji otišao od prikaza muzičkog albuma, što je po mojim kriterijumima svakako plus za album. Još jedan plus dajem samoj muzici, koja je autorsko delo Sare Renar. Ne znam da li je izvela sve sama, ili je još neko svirao na albumu (zahvalnica je prilično duga ali nespecificirana) ali je zvučna slika koju je dobila vrlo konzistentna i stilski ujednačena. Album je modernog zvuka, sa sveprisutnim beatovima i minucioznom tretmanom vokala, naročito pri višeglasnom pevanju. Sveto trojstvo ove ploče su vokal, beat i elektronički efekti koji su spojeni na taj način da deluju na slušaoca ako ne klaustrofobično a ono bar uznemirujuće, što govori da je savršeno pogođen duh vremena. Zvučna slika je slojevita, dakle složena, što je takođe u skladu sa muzikom vremena u kome je album nastao. Zasluge za to će Sara Renar podeliti sa producentkinjom Ivonom Eterović koja je, imajući u vidu zvuk njene matične grupe „Playground Hustle“, u kreiranju takvog zvuka imala velikog udela.
Album „Šuti i pjevaj“ je moćan umetnički iskaz jednog personalnog svetonazora koji, bio blizak slušaocu ili ne, mora zadobiti poštovanje (koje ide do strahopoštovanja) zbog savršene provedbe koncepta u delo. Zato će, bez obzira na činjenicu da mi ova vrsta muzike nije toliko bliska, dobiti ocenu koja je do sada bila rezervisana samo za moje lične favorite: 8.5/10.