Ima pjesama koje počivaju na istim postulatima, i ova je jedna od onih predivnih koje ostavljaju svoj eho još dugo nakon slušanja, klize po podsvjesti kao da su oduvijek nekako bile tu. Ponavljam, cijela filozofija odnosa među ljudima, a došla je iz pera/prstiju mladića od petnaest godina, koliko je Sir Croissant imao kad je objavio taj EP prošle godine u martu. Još jedan dokaz da su godine samo statistika, i da spoznaja svijeta i osjećanja ne dolaze s njima.
Pjesma „Braille“, tačnije ta lirska igra uklapajućih elemenata, praćena je sjetnom gitarskom podlogom, koja će do kraja pjesme i ostati samo podloga, i neće mnogo govoriti sama za sebe. Varijacije su u glasu, naglašavanjima, pa se osjećajna paleta prostire od prisjećajno-smirenog do ljutito-nemirnog, a sve se zatvara očekivanom poentom – gubitkom i nemanjem.
„Where Are My Glasses“ zvuči kao da me je neko ugurao u polje zvuka, kao kad se približavam mjestu na kome je izvor muzike. Sir Croissant šapuće preispitivanja, unutrašnje monologe, a naglašava utjehu. Dovesti u istu ravan obnevidjelost bez naočara i nesnalažljivost bez osobe koja je (ovdje je već jasno da je bila tu u jednom trenutku) otišla, jednostavnost je kakvoj svaki zreo pjesnik u jednom trenutku počne da teži. A takvih momenata na ovom kratkom albumu ima u svim strofama po malo. Ljepota ove pjesme je u detaljima, onim koji sukobljavaju neprihvatanje i pomirljivost, te u glasovnim variranjima od kojih se slušalac uvuče u pjesmu i sjedne na prvu slobodnu stolicu.
Ovaj album, kao neki drugi debi albumi mladih autora, ne pati od prolaznih prvih ljubavnih jada i sitnica koje će brzo biti zaboravljene, već više liči na promatranje svijeta sa strane, dovoljno blizu da osjeti, ali dovoljno daleko da ga ne opeče po sred stomaka. Otud emotivna interpretacija, ali i neka distanca, neobjašnjiva suzdržanost u odnosu na lirske junake. U „Bird On The Leash“ je, bez obzira na turobni početak oduzimanja osnovnih funkcija u odnosu na prirodu svakog pojedinog živog elementa, ipak optimista, pa uz (bukvalno) gitarsku zvonjavu, nešto što može ličiti i na kapanje vode u metalnu posudu, hrabri svog junaka da iskoristi svoje preostalo vrijeme na zemlji i prepusti se slobodi.
„Black Eyed Dog“ dolazi u dva dijela. Tribalna verzija je kraća, zvuči sa tim napjevavanjem u pozadini kao dozivanje nečeg sigurnijeg, neophodnog i donosi dva ključna stiha: jedan u kome odrastanjem shvatamo da je dom najbezbjednije mjesto, i drugi u kome saznanja koja dolaze odrastanjem nisu ni najmanje prijatna. Taj crnooki pas (a to je već jasnije u drugoj verziji pjesme) u tom slučaju dođe kao metafora sablasti koja će se rasprostirati po najčistijim osjećanjima, osjećajima i svim vrijednostima jednog života vrijednog življenja, crna misao koja sazrijeva pred svim onim što je svijetla tačka pred očima jednog bezbrižnog čovjeka/mladića/dječaka.
Naslovna „Let Me Sleep“ zatvara ovo mini izdanje. Nazad u prazninu, u sve ono što se može dohvatiti prstom, a budi nedodirljiva sjećanja. Gitara je opet samo podloga za predaju, želju i nemoć, a glas zrelog očajnika, naviklog na odsustvo dominira. Udvajanje glasova u refrenu simulira s jedne strane unutrašnju borbu, a s druge govori da ta samoća nije potpuna, da lirsko ja nije sasvim samo, ali nije ni sa osobom s kojom želi da bude.
Iza imena Sir Croissant se (ne) krije šesnaestogodišnji Banjalučanin Igor Božanić. Ove godine će biti jedan od učesnika festivala „Indirekt“ (koji se održava u kampu Veli Jože u Boroziji, Hrvatska), pa njima dugujem zahvalnost što sam uopšte imala priliku da čujem ovaj album, budući da mladi kantautor nije sam mnogo poradio na promociji svog rada. A trebalo je.
