Vokalno propadanje (u metaforičkom smislu) oslikava udaljavanje od svega što je bespogovorno blisko, pa od jasnog i glasnog i gotovo smirenog glasa evoluira u nešto što je blisko ne baš jecaju, ali žaljenju od kog se u grlu skuplja klupko i razmotava tako da ostaje trag za čovjekom koji nestaje. I muzička priča ide istom linijom, rasplinjava se tamo gdje glas utanji, i podsjeća na odjavnu špicu filma, na plivanje u neizvjesnost, i završava nekako prije vremena, prebrzo, taman kad sve utone u prepuštanje onoga ko sluša. Očekivanja su, naravno, jedno, a brzo rješavanje situacije (ove imaginarne, naravno) je informativnije rješenje. Odlazak, ali prije nego se stvori mogućnost da se junak osvrne i na kraju ostane. Ako to postoji kao opcija, uopšte.
Ova pjesma bi u nekom drugom poretku mogla slobodno da pokriva epilošku granicu albuma. No, stavljena na početak svježeg EP izdanja ovog benda, pod nazivom „Surrender“, potpuno mijenja očekivanja; priča ide naprijed, od trenutka kad se uđe u novu fazu života (ili smrti). Tako „Life“ o odlasku govori više i bolnije; iako se uvodi kategorija beskonačnosti, ona nije cilj, već utjeha. Ovo je nježnija od nježnih varijanti ovog benda, suptilna, iako pomalo osuđuje život i svu njegovu okrutnost. U isto vrijeme je i deskriptivna, a deskripcija je jedan od najboljih slikača emotivnog stanja pjesnika. Nježna harmonika je djelić posmrtnog marša, svečanija nego što je ikad bila.
Vrijeme ne liječi sve. Na to se svela poenta pjesme „Time/She“, koja ne izlazi iz tematskog okvira ovog mini izdanja. Pjesma je nešto između pomena u crkvi i lirskog tuženja, svečana i sjetna. Uključuje se motiv posljednjih neizgovorenih riječi još jednom, što čini ovu cjelinu postojanijom, uvjerljivijom, neutješnijom. Na tihoj gitarskoj podlozi žive bespomoćna jecanja kao novi, potpuno autonoman instrument.
„If Only They Could“ dobija novo značenje kada se posmatra kao dio koncepta. I dalje je bliska meditaciji i molitvi, i dalje živi na tihom i napuštenom pločniku, ali s manje nade otvara prostor za strah od nepoznatog. Tako je nova verzija epiloga, vječno pitanje na koje ne znamo odgovor, „Who's Next“ koncipirana kao neklasični duet u kom gostuje Luce, sad već naširoko poznata hrvatska kantautorka. Ta potreba da se sačeka čije će sljedeće odzvoniti je uvijek tražila sebi društvo. Ergotić i Ćustićeva na najbolji mogući način dočaravaju kako je to biti zajedno u jednoj pjesmi, pjesmi koja ih se posredno tiče i koja postavlja pitanja čiji odgovori stoje na granici prekasnog.
Ovakvi intimni albumi mogu da traju dugo, ali se izvlače samo po potrebi. To može biti i nezgaziva mjera kvaliteta nekog umjetničkog djela, ali i mana. Sve je ovdje obojano istom nijansom mraka, istom nadmoćnošću pesimizma (iako se naziru elementi neodustajanja) i sve djeluje stvarno i proživljeno. Smrt je oduvijek bila inspiracija i imala je široku interpretativnost, a u ovoj verziji koja u fokusu ima emociju, gitaru i sugestivan glas Vinka Ergotića tužnija je zbog činjenica da isijava iz sebe strah od smrti više nego žaljenje.
Pomenuh gore da je Nellcote bend, iako je do sada funkcionisao kao dvojac Boljat-Ergotić, no u susret budućim koncertnim aktivnostima, čiji je novi početak 23. maja u Zagrebu, okupili su pojačanje (Lana Filipin i Damir Trputec), pa će ova usamljenička verzija albuma zasigurno imati drugačiji zvuk i samim tim upotpuniti paletu značenja.
Ocjena: 7.5/10
