Pa čime onda intrigira Jovanović? Time što je pesnik sasvim običnog dana u sasvim običnom životu u sasvim običnoj zemlji sa sasvim običnim sredstvima izražavanja: glasom, pedalama i gitarom. I ime pod kojim nastupa mu je sasvim obično: Jovanović. Odabir tog u Srbiji najčešćeg prezimena za „stage name“ je takođe stav (ljudi sa čestim imenima ili prezimenima obično beže od toga), i toga postanete svesni čim dođete u dodir sa tim imenom pa potom i sa muzikom koju pravi. To je kao kad bi se u Hrvatskoj neko nazvao Horvat, ili u Mađarskoj Nagy, u Švedskoj Andersson ili u Turskoj Yilmaz. Poezija mu je svedena, reči koje koristi sasvim obične, teme o kojima peva svakodnevne, nije to baš Ujevićeva "Svakidašnja jadikovka" koja kaže „I znaj da Sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju, od nemila do nedraga, i noge su mu krvave, i srce mu je ranjeno“, manje je kod njega romantičarskog pathosa i religijskih referenci nego kod našega Tina, ali nije ni daleko kad se bolje razmisli „Ustajem. Gledam se. Radim. Borim se. Legnem. Sanjam. Budim se. I ne dam se.“
Drugi album nastavlja u tom maniru, ali ipak ekspandira ka bogatijoj muzičkoj pratnji i raznovrsnijem i iznijansiranijem vokalu. Za muziku su ovoga puta bili zaduženi pored Jovanovića, koji je imao tapiju na gitare i vokale, Wentovci Stefan Pejatović (bubnjevi) i Dušan Filimonović (bas i orgulje) i Nevena Juruković (prateći vokali). Bilo je i gostiju na pojedinim pesmama (vidi na bandcampu) pa je sve to rezultiralo zanimljivijom muzikom nego što je bila ona na prvencu. Mora se reći koja i o pesmama. Tematskabliskost sa prvim albumom se lako da uočiti. Svakidašnja jadikovka se,ipak, donekle transformisala u eskapizam. Gradovi o kojima maštamo a u koje nikada nećemo otići su jedna od tema iz naslova. Možda bismo i mogli u njih da odemo ali bismo u tom slučaju izgubili ta utočišta od svakodnevice, te oaze mira i spokojstva. „Lisabon. Samo na jedan dan. Da li da dostignem ili da dosanjam san. („Lisabon“)“ Odeš u Lisabon – jedan san manje imaš. Treba biti oprezan sa ostvarivanjem snova. Heroji u Jovanovićevim pesmama su obični ljudi – „Život strašno prolazi, Sava tiho odlazi“ („Sava“). A naknadna pamet, šta ćemo s njom? Ona na ovim prostorima nikad nije nedostajala za razliku od pravovremene pameti. Jel’ sam ti ja rek’o da će tako biti! Takvi su kod nas uvek dobro prolazili za razliku od onih ovekovečenih u izreci „Petao koji rano kukuriče...“. Ti su uvek bivali izdajnici, mrzitelji svoga naroda, zloguki proroci...kaže Jovanović ovako „Dok nad gradom lete mnogi neznani heroji, visi kao lament naknadna pamet“.
Album koji neće promeniti ničiji život, čak ni život svog autora Jovanovića ipak ima mesto na muzičkoj trpezi. Ima svoju privlačnost. Uči nas kako da preživimo jedan po jedan običan dan. „Gledam sebe kako me ne dotiče ništa. Ništa. Ništa.“ („Trinaesti dan“). Za one koji su oguglali na sve, koji premeću dan za danom idući ka svome kraju. U suštini depresivno. Ali tačno.
Ocjena: 7.9/10
