Prag ovog albuma je “Šuma” u koju se ulazi lagano, bojažljivo, iako je to prostor na kom Ninine junakinje (ili junakinja) najbolje poznaju sebe i znaju tačno na kom koraku im je najugodnije. Tako bijeg ovdje postaje ulazak u utočište. Šuma je dom, porodica, ljudi kojima je privržena, jastuk na kome nema odglumljenih ljubaznosti. Tako pomalo mračna i jeziva atmosfera početne zvučne slike koja se lagano rasipa na žicama i utapa u zvižduk, nije tamnost koja plaši, već ona koja sužava siguran prostor, ona koja zatvara od lošeg. Priroda i junakinja se vole; ritam sekcija simulira tapkanje, usporenost, onu kakvom se krećemo kroz kuću kad svi spavaju. Završnica je mutna, kao uranjanje u san, kao bestežinsko stanje kome se težilo.

Šuma je hronotop i u drugoj pjesmi, „Ti si a nisi“, ali ovog je puta mjesto za molitvu. Energična klavirska dominacija je do savršenstva oslikala bijes zbog dvoličnosti od koje, ne da se ne možemo odbraniti, nego je koristimo poput štita u neprestanoj borbi s životom. Finale, čija je snaga u šapatu, je pobjedničko, iako je u pitanju samo dobijena bitka, a ne cijeli rat s potrebom da se bude drugačiji, stvarniji, iskreniji.

Nina Romić više nego ikad 'zareži' u pjesmi, poput vučice koja brani, ali nikada neće napasti. Ima tu agresiju u interpretaciji i kad se uvuče u tihu melodiju, ali nekad je pretoči u šapat, a nekad u melodično napjevavanje kao u „Ništa u meni“, koja zvuči najličnije, kao da zapravo i nije trebalo da stoji u prvom dijelu albuma. Jedna od rijetkih pjesama, da nema onih poigravanja na klavijaturi, koja bi jednako mogla da se nađe na bilo kom ranijem albumu. Čini se da je Fred Lanz ovdje dobio prostor kakav zaslužuje svojim talentom i osjećajem za usitnjavanje emocija do fabričkih komponenti, te za njihovo spajanje u savršene zvučne performanse čija snaga može da se mjeri s verbalnim, i zapravo ga sve vrijeme dopunjava na ravne časti. Nina, djevojka s gitarom, odavno je nadrasla sopstvene usamljene početke, pa u kombinaciji s bendom, iako je u igri djeljivost zvučnog prostora, njen izraz ima prostranstvo neozidano. Ova logika jedino u muzici pije vodu. Direktno s česme. Lanz i u pjesmi „Čime se hraniš“ uvodi, no tu je dominantan refren. Nina na svakom albumu ima po jedan refren koji će se zadržati u glavi poput nekog točka koji ne prestaje da se vrti ni dugo nakon što se ugasi sve što se može ugasiti. Upečatljivost refrena nije umanjio ni raspon od izuzetne snažnosti do rastapajuće nježnosti vokala, a gotovo da je bila „mrtva trka“, oprostite na fraziranju.

„Tinta“ je na pragu Nininih usamljenih početaka, gdje metafore rastu do alegorijske slike, a njena psihodelična poetika jedva blago u pozadini odvaja stvarno od nestvarnog diskretnom zvonjavom i grebanjem po zvučnom međuprostoru. O ekspresivnosti iz pjesme „Svjetla“ sam već pisala, o nadvlasti električne gitare koja napetost podređuje potrazi za sobom, onoj koja ide iznutra ka spolja, iz tame u spoznajuću svjetlost.

„Oblaci“ imaju duvače. Duvačka sekcija i dirke uvijek zvuče svečano, pa i kad narativno i poetsko ne nose razlog za slavlje, već se grade od nerazumijevanja i nepodudaranja koje se, nekako, spletovima emotivnih sljepila, nekad podudaralo itekako. Iz bijelog asocijativnog polja ulazi se u „Crno“. Taj momenat na albumu je najspontaniji i najkonkretniji, bar s ove strane slušalica. Pomalo teatarski razigrano, smješten je u kratak vremenski period, onaj koji se mjeri danima, i zvuči kao da je prolazno, budući da ima svoje razloge i svoju svjesnost i tu muzičku pozornicu na kojoj će se zavjesa spustiti na kraju. Tek u nastavku (a album je pažljivo slagan, to tek na epiloškoj granici postaje jasnije), kada izgubljene iluzije i tuge dana prošlih progovore iz nježnog klavirskog predsoblja pjesme „Sad kad je gotovo“, pa se slome u refrenu. Snažna Nina je u ovoj pjesmi sakupila sva kretanja i sve okolnosti koje bi trebalo ostaviti po strani, no, ne kalkuliše s krivicom, već svojoj junakinji ipak daje snagu da se odriče onoga što je izgradilo, ali u trenutku govorenja o tome je balast, višak, kamen spoticanja. Izuzetna je igra fragmentiranja na klavijaturama, to neprestano uključivanje i potiranje zvučnog asocijativnog polja, nešto što nije ostavljeno za dokolicu, pa samim tim nije samo, već se proteže kroz sve ono što dan donese, nekako usput, ali dovoljno da obilježi ukupan vremenski raspon. Ovo je možda i najbolja pjesma s albuma, ako bih se usudila da rasparčavam, jer ni na jednu stranu ne naginje previše: niti u pretencioznost, niti u nedefinisanost, niti u potpunu frustriranost, već se zaustavlja na onom dijelu kad nam svima bude dovoljno da se uhvatimo za svaki sekund iste i stopimo se kao da je upravo nama data na čuvanje.

„Sloboda“ dolazi na kraju, i to je ono što sam već pominjala, pažljivo složena priča, po intezitetu emocija, po protoku vremena, po nalaženjima i snalaženjima što će se u finalu nataložiti na donjem sloju stvarnosti, a isplivaće samo ono vrijedno življenja, a ne samo pjevanja. Taj završni dio je sladunjavo-refleksivna, izuzetno ritmična poenta i života i odnosa među ljudima, i prilika koje nam priroda daje na putu za ko zna gdje. Onima koju vjeruju, vjerovatno se radi o boljem mjestu, a onima koji ne vjeruju – to nam je što nam je, ali nam niko ne brani da uzmemo najbolje od svega. Optimistična Nina Romić uvijek trijumfuje, a u ovom slučaju je u zagrljaju sjajne duvačke ekipe, i nepravedno nepominjane ritam sekcije koja od početka do kraja „Slobode“ (albuma) drži konce kompletnog kretanja svake pjesme, nekad se pažljivo suzdržavajući, a nekad se vrlo smišljeno prepuštajući žustrini koja će u finalu dati smjernice onom kako ćemo u toku slušanja disati. Ponekad u sjeni onoga što Romićeva i Lanz izvode sve vrijeme, ali i tada bivaju izuzetna podrška koja će im odgovoriti na zadati tempo i uhvatiti zajednički imenitelj, liniju s koje se uvijek može skrenuti.

„Sloboda“ je ovih dana dobila i jedan od najprijatnijih i najradosnijih video uradaka, mini film u kome se zaista može uživati s osmijehom, iz koga se može prenijeti prijatnost i bezgranična milina i na stvarni prostor, spot kakvog je ovakva pjesma zasluživala i prije nego ga je dobila.

O bolestima prvog, drugog i trećeg albuma nema smisla pisati, jer Nina je svakim novim albumom drugačija, prima više nadražaja, sve ih spretnije raspoređuje, time ne umanjujući značaj i ljepotu onoga što je ranije snimala, naprotiv. Kako nije bolovala od albumskih bolesti, tako više nema mnogo smisla ni sumnjati u ono što dolazi, samo se nadati naletima nove inspiracije koju će provlačiti kroz svježe filtere. Ti filteri su nijanse, načini, sitne igre zvukom koje, vjerujem, sve dođu vremenom, ali ne sumnjam da je svaka od pjesama u prvobitnim verzijama, bila slična čak i „Daljinama“, usamljena i upečatljiva na neki drugi, intimniji način.

Ocjena: 9/10