Ima neke sentimentalnosti koja će se s „Poslednjom pesmom“ Autoparka zaustaviti na pola puta između MESAM-a i odjavne špice nekog omladinskog filma iz osamdesetih čiji su junaci na samom kraju odustali od sebe i prihvatili život po pravilima koja su u svojoj nezapisanosti snažnije prihvaćena nego da su bila zapisana.
Na melodijskoj osnovi, koja zvuči kao da traži veselu priču, odvija se antidrama, dijalog u kom jedna strana ili ćuti, ili biva eho, zid o koji će se odbiti nimalo suptilna kritika. Suptilnosti ipak ima u načinu, slatkoće u jednom „zapaliću ga“, ali ne i sladunjavosti, srećom, jer bi to odvuklo slušaoca u sarkazam. Nježnost kojom Ognjenka Lakićević pjeva ljutnju i nezadovoljstvo ne ubija optimizam, pa tako i ono 'sutra' u kome će lirska junakinja ponovo voljeti sebe je potpuno očekivan vrhunac, ne nada, ne ni odluka, već svijest o sopstvenoj snazi i dovoljnosti.
Kako pisati o p(j)esmi koja ushićuje i istovremeno minuciozno plete mrežu melanholije? Šta je uostalom Sreća, San, koliko uopšte ima lica Ljubavi?
Novi novogodišnji singl kultne beogradske grupe -čija je jedina konstanta Ognjenka Lakićević- zvuči omamljujuće, tako tanano a aražmanski slojevito, u isti mah neodoljivo prijatno i takođe sanjivo, kao poljubac u snu, ali na tvrdom jastuku.
U muzičkoj ravni bogata i maštovita upotreba instrumenata vrhunac vjerovatno postiže galantnim gitarskim rifom Nikole Berčeka, koji kao da se ponavlja premalo puta eto toliko obuzima slušaoca, ali ono što potpuno razoružava jesu čarobni ženski vokali (svi drugi epiteti bili bi eufemizmi) - Olje koja je i napisala tekst, ali i Une Gašić u suptilnoj pratnji, sa stihovima koji su kontrast onima koje pjeva Lakićevićka.
Možda najljepši singl benda Autopark koji nas tako rijetko, poslednjih godina samo uoči Nove godine obraduje studijskim snimcima, a još rjeđe priređuje koncerte, što čini ovaj neopisivi šestominutni užitak još dragocjenijim… Jer, kako opisati sva osjećanja i stanja koja u slušaocu "Biti srećan pa šta" proizvodi, kad je jedna pjesma insert iz sna, djelić tj. više parčića ljubavi, te jedan dobar komad života koji se ne prepričava – već proživljava…
Već večeras tri koncerta za svaku preporuku: Luna u Novom Sadu, Goran Bare i Majke u Zagrebu a Autopark u Beogradu! Puno se očekuje od Pank-strip festivala u Herceg Novom na koji dolaze Psihomodo Pop, a ljubitelji serioznije muzike uživaće u programu “A Tempo” festivala u Podgorici u okviru kojeg će svirati i Dejvid Koen, jedan od najboljih savremenih violončelista, kao i priznati evropski trubač Stjepko Gut. Tragom g. Guta krenuo je i podgorički gitarista Filip Gavranović alias Pippo Corvino, koji već godinama živi i stvara u Austriji, koji će sredinom mjeseca – a april je, kao što znamo, najviše u znaku džeza – ponovo svirati pred domaćom publikom…
