Atmosfera grada, donji sloj asfalta, te podrum u koji je prošlost skliznula da bi se pozabavila trenutnim stanjem, da zatvori razdor, da ga ne pusti da podigne glavu – to je scenski prostor koji se gradi iz neverbalnog, iz ritmičkih 'otkucaja', gitarskog plesanja po glatkoj podlozi lajtmotivskog 'ništa', pa i onda kad nakon prvog refrena gitara dobije prostor, ne podliježe reflektorima, nego balansira u čekanju da poveže djelove pjesme kao ruke koje traže jedna drugu. Kao ruke koje traže druge ruke. Krivica na tim mjestima ostaje iza zavjese razočaranja, i tu će ostati, da je zaborave.

Posebno je osvježavajuće bilo čuti i kako se Ognjenka i Srđan Popov uklapaju u refrenu po kriterijumu opšte nježnosti koja isijava iz oboje kao da se dijele iznutra, a ne sažimaju od spoljašnjeg ka unutrašnjem. Nije samo njegov glas obogatio „Poslednju pesmu“, već se i nešto od njegove poetike uvuklo u kompletan utisak koji je pjesma ostavila (i još uvijek ostavlja), ona pomalo zaboravljena zvučna estetika koja u svom novom, savremenom izrazu čini ovu pjesmu glamuroznom na nenametljiv način.

Naslov pjesme je na trenutak mnoge zabrinuo, jer je zvučalo kao da se Autopark pozdravlja sa slušaocima, no, srećom, bend ne samo da najavljuje novogodišnji singl, nego i jedan beogradski nastup 4. januara. Dovoljno razloga da se nadamo da će u sljedećoj godini biti aktivniji, tačnije imati više toga da nam 'kažu'.