Jedna od dobrih strana nostalgije je njena sposobnost da se pretvori u pjesmu odmah nakon dubokog uzdaha. Postoji taj uzdah u pjesmi „Ništa“ benda Svemir, negdje tamo krajem prve strofe, pa se još ponovi, nekako dublje, možda malo više na ivici bolnog, ali nikako preko. Važno je naglasiti da se radi o djeliću akustičnog seta, a ne studijskoj snimci, i ta neka doza sjete je spontana, i bliska, i lako prepoznatljiva svima koji su zaglavili jednom nogom u nekom svom juče.

Volim kad se ljudi uplaše zime. Njihova bespomoćnost je smiješna dok se nabijaju u rerne svojih Alfi i Smederevaca, dok slažu svoje pozadine po ploči TA peći, dok nabijaju stopala u kvarcne grijalice i kukaju. Samo takvi, snabdjeveni, kukaju. Ja ne dozvoljavam sebi da me uhvati panika. Griju me upaljene cjepanice. I ljubav. A grije me i sve ono što ljubav nosi sa sobom. Spas je u dodirima. U spajanju. U stopalima koja se podvuku pod voljenu osobu, pa taman i da skoči panično. U zagrljajima. Ljeti bježimo jedni od drugih, žalimo se na vrućinu, znojenje, lijepljenje, pa bar vi koji imate koga da zagrlite nemojte da svirate. Sviraću vam ja. Imam tu neku listu za zagrijavanje, pa idem redom po njoj, jer toplo je pod jorganom, i biće još toplije. I da, i ljubav premi sebi se broji.