1.. LP – „Lost on you“

Tog dana je Nikola uletio u neko dobro raspoloženje, u neku emotivnu fazu, pa sam od njega pokupila ovaj live snimak i pjesma koju sam jednom načula u prolazu je postala nešto najbolje što sam čula u drugom dijelu godine. I ležala sam tako sa slušalicama i išla je iznova i iznova i pomislila sam da sam našla svoju stvar. Onu koja me poznaje, onu koja me mazi, uzbuđuje, koju ljubomorno čuvam od drugih. Onda sam je dala Smouku. Smouk se osjećala slično. Dragan se pitao kako zvuči u studijskoj verziji. Ne ovako, Dragane. Boris je sam odnekud izvadio. Dušicu sam častila. Djetinjim je entuzijazmom zaglavila na kompletnoj diskografiji i još uvijek je jako drži i steže. Sanjala sam jedne noći da pjevamo zajedno negdje u nekoj titogradskoj kafani i u tom snu sam i ja znala da pjevam. Ona je proslijedila do Zorana. Stvar je u tome da smo se vi osjećali u jednom trenutku isto: posvećeno. Shvatila sam: dobra pjesma je kao trač, širi se nevjerovatnom brzinom, i svako je čuje na svoj način. Istina lebdi negdje iznad svih nas, a samo je ona, LP, zna cijelu.

Od jedne autorke koja se potpisala ispod velikih hitova Backstreet Boysa, Rihanne i Aguilere, i to ispod pjesama koje nisam uspjela da slušam duže od trideset sekundi, ovakva stvar malo iznenađuje. Malo. Jasno je da je ono najbolje sačuvala za sebe. Jasno je da neće nikad zvučati iskreno kad je ogrnu pretencioznim aranžmanima, tuđim glasovima, masovnom reklamom. Ovdje, u ovoj skučenoj prostoriji, nasamo s bendom, na tepihu, gdje sve pršti od domaćinske atmosfere, od intimnosti, tu će iz nje izaći najbolja verzija zbunjenosti i nesigurnosti koja je u osnovi svega opjevanog – prolaznosti vremena, nerazumijevanja, unutrašnjeg izgaranja, odnosa između dvije osobe unutar jedne, borbe, pokušaja da bude ono što nije, a zatim i ljubavi koja se može tumačiti i kao ljubav prema sebi i kao ljubav prema drugoj osobi, a onda i molba, nešto što se lako može protumačiti kao mržnja. Njen je glas moćan odgovor na gitarsku klizavost, njen je prigušeni krik u suprotnosti s tom predivnom, uznemirujućom bas linijom, onom koja izaziva drhtanja koja će od početka do kraja pjesme izrasti u uzbuđenost.

Tonem ponovo dok ovo pišem u trosjed, osjećam da bi mi prijao dodir, neki vreli prsti koji će kliznuti niz moju nogu. Tuđi prsti, moji prsti – svejedno je.

Čarape su bijele, do koljena, pamučne.

2.. Zana – „Da li čuješ, da li osećaš“

Već sam pisala o prva dva albuma ovog benda, na kojima vokale pjeva žena čije je ime ostalo zauvijek kao podsjetnik da ni jedna sljedeća neće moći da je zamijeni u potpunosti.

Ipak, nakratko je Nataša Gajović zadržala neku senzualnost Zane Nimani. Ne dosljedno, ali ovdje se osjeća neka posebna napetost, neka uzlazna tenzija koja se direktno u pjesmi opisuje penjanjem uz stepenice do trećeg sprata. Zanimljivo je da muzički te tenzije ne bi bilo da Natašin glas nije instrument koji je dominantan, pa i ovako tih i sanjiv, baš kao da je snimala u sitan sat.

Od ovakvih pjesama postaje toplije.

Čarape su kratke, boje razblažene krvi.

3.. Mika Male – „Večeras smo sami“

Zagrebački bend Mika Male jedan mi je od najdražih savremenih bendova s naših prostora. Iako malo nepjevljivi, lagano prijanjaju uz protok mojih misli i svega onoga što osjećam, čini se da su soundtrack za mnoga moja stanja i ne moram ni da se trudim oko njih da bismo zaigrali u istom ritmu. Mislim na metaforičku igru. A i kad kažem da su nepjevljivi, ne mislim ništa loše. U nekom naizgled deklamovanju Orlana Tusa, čovjeka koji pokriva autorski i vokalno, a na kraju i muzički veći dio u bendu, itekako ima ritmičnosti koju mogu ispratiti samo vrhunski sluhisti i ja se držim podalje od toga.

„Večeras smo sami“ je upravo ono što se u sluhu refrena sve vrijeme provlači: dvoje koji nisu protiv svijeta, već samo udaljeni, dvije figure koje se stapaju kao da ništa osim te jedne zajedničke večeri na svijetu ne postoji. Sve nedorečenosti su skrivene u muzičkim „nastavcima“ punim treperenja, produženom posljednjem slogu, poigravanju s ritmom, i u flauti koja kao da zvoni onaj momenat kad se odloži vrhunac, pa se nastavi igra negdje, iza zavjesa koje dijele dva nepodudarena svijeta. Ljubav sama po sebi. Najbolje od ljubavi, dodala bih.

Gledala sam Tusa kako zatvara oči dok ovo pjeva, jednako kao što ih ja zatvaram dok slušam i drhtim u tom mraku gdje je i vazduh u svom najtoplijem obliku i moj čovjek s najnježnijom bradom za maženje. Ovo mi je jedna od najljepših pjesama napisanih na našem jeziku.

Čarapa bez.

4.. Chairlift – „Bruises“

I dalje nisam naklonjena synth pop bendovima, ali krivi su bendovi. Uklope se u tu neku formu predrasuda, i odjednom postanu banalni, predvidljivi i dosadni. A nije uvijek bilo tako, niti nužno mora. Nažalost, Caroline Polachek i Aaron Pffening su odustali. A bili su sve nepredvidljivo što se moglo zamisliti. Drugačiji, mističniji. Njihov značenjski sloj je širio ogroman luk iznad vrlo jednostavnih stihova i uvijek ta neka muzička napetost, to neko golicanje po nezgodnim mjestima. Kontam da su Chairlift bili (pišem bili, a nadam se da je ovo samo neka pauza, da su se umorili jedno od drugog, ali da će se vratiti zajedno) onaj seksi duet našeg doba u kome on uopšte nije zanimljiv ni ženama, ne znam za muškarce, a ona je bila fatalna za oba pola. Valjda je to svojevremeno bilo isto tako sa Roxette.

Da se zaljubljujem u žene, zaljubila bih se u Caroline. Uostalom, nisam daleko od toga svaki put kad gledam spot za pjesmu „Bruises“, kad vidim njenu običnost kako nestaje u pokretima stopala, u njenom šuškanju, načinu na koji se pravi da nije u centru pažnje. Ono kad za neku ženu kažu da bi bila lijepa i kad bi na sebe navukla vreću, eno je Ramona Lisa (pod tim imenom gradi solo karijeru), odjevena u crnu, najlonsku kesu za smeće i privlačnija nego ikad valja se po podu okružena ne kamerama, nego tv prijemnicima i biva simbol ženstvenosti, ljepote, senzualnosti, biva predmet požude, biva nježna djevojčica i biva prvoklasna kučka u isto vrijeme.

A pjesma joj pomaže u tome. Zvuči kao dječija igra u kojoj djevojčica pokušava da privuče pažnju dječaka, a onda zvuči i kao igra za odrasle, gdje žena opet čini sve na svoju štetu da privuče čovjeka, i negdje je bitno shvatiti da po tom pitanju nikad ne odrasetmo, samo nam igre postaju (malo) zanimljivije. Ni ne znam koji je to momenat u pjesmi koji od divnosti i bezazlenosti, ljupkosti i beskrajne ljubavi odjednom stvori u glavi slike koje tinjaju plamenom divlje požude.

„Bruises“ ne grije u zimskim noćima, „Bruises“ pregrijava s posljedicama.

Čarape su crne, najlonske, pocijepane na koljenu.

5.. Oliver Mandić – „Dođe mi da vrisnem tvoje ime“

Već sam pisala o kreativnoj smrti Olivera Mandića, o tom tragičnom završetku jedne sjajne muzičke priče koja je gradila sebe na sitnim opažanjima, trenutnim frustracijama, koja je do detalja razgrađivala kratke vremenske intervale u kojima su se događala prelamanja, koja je bila u stanju da noć punu strasti i krivice nekako sabije u četiri minuta. A ta četiri minuta bi, opet, trajala kao cijela noć. I zaista nije bitno šta je ovako sposobnog muzičara natjeralo da se odrekne onoga što najbolje radi. Sreća je što je za njim ostalo dovoljno. Opet zvučim kao da je čovjek mrtav. Ne mogu sebi da pomognem.

„Dođe mi da vrisnem tvoje ime“ je mračna tajna lirskog subjekta, unutrašnje ludilo, požuda, nemoć, sve ono što pojede čovjeka u čekanju, osluškivanju, u praznoj sobi, samoći, ono što će ga razbiti onog trenutka kad dođe u kontakt s osobom koja je predmet požude. Tako slikovito da izaziva fizičke reakcije prilikom slušanja. Tako ubjedljivo da zagrijava puteve krvi u butinama. Usporeno kao da će svakoga trenutka krenuti unazad. Tek ponegdje bubanj simulira puls. Neostvareni vrisak. Vatra koja tinja.

Čarape su do polovine butina, s čipkanim završetkom, podvezicom po mogućnosti.

6. .Neno Belan – „Rijeka Snova“

Zimi ne mogu ništa, osim da se svako malo podsjećam ljeta i čekam. A Neno Belan, iako mu nisam uvijek naklonjena, on zvuči kao ljeto. „Rijeka Snova“ je ona moja omiljena priča o maženju na toplom, sitnom kamenju u toploj noći bez vazduha, o hvatanju vazduha, ljepljivoj koži od joda i soli, dubokom disanju i pogledima koji su „daljine“ sami po sebi. U ovu pjesmu se uklizava, bukvalno kao kad noga upada u pijesak, a iz nje se teško izlazi, teže nego iz pijeska. Volim tu bas liniju, tu razigranost koja podiže i utopljava u zimskim noćima, volim otvorenost tog razigranog dijela između strofa, te nedovršenost na samom kraju. Jedna od onih pjesama koja zaista ne završava.

Čarape su prugaste.

7. .Father John Misty – „O I Long To Feel Your Arms Around Me“

Staviću na stranu činjenicu da mi je Josh Tillman najprivlačniji muzičar još od kad je Jeff Buckley potonuo u zlu vodu nepovrata, i da dio te privlačnosti ode i na njegovu bradu i njegov pogled u kome se krije pjesnik-učitelj-serijski ubica i na njegove pokrete koji zovu na dodir, i posvetiću se načinu na koji pjeva. A onda sam opet na istom, jer njegovo indiskretno razvlačenje, koje gotovo da liči na šaputanje iako je u punom glasu, njegovo produžavanje riječi na kraju stiha, i neko „znam da te izluđujem“ fokusiranje na ključne riječi potpuno idu uz fizičku predstavu koju imam o njemu.

Majstor sarkazma, bezobrazni hroničar svog doba, provokator po svim tačkama provokativnosti, ipak se utopi u ljubavnu pjesmu kao dijete u toplo majčino naručje. I u ovoj pjesmi koja veliča i ljubav i zagrljaj u jedva nekoliko stihova, jer dovoljno je toliko da bi rekao da ne pristaje da bude dio svijeta u kome ljudi odbacuju ljubav radi nekih drugih ciljeva, zatvaraju srca i puštaju da ih žvaću zubi stvarnosti.

Zagrljaj. Toplota. To je sve što je bitno. To liječi. To čuva. To može da izrasta u sve, a može i samo da ostane tako, skamenjeno u svom najboljem izdanju.

Čarape su njegove.