Šarliz Teron je veoma opasna i još više seksi kao akciona heroina u špijunskom trileru prikladnog naziva - "Atomic Blonde" pod kreativnim vođstvom Dejvida Liča, jednog od filmadžija koji je režirao akcioni hit "Džon Vik". Hit potencijal izbija iz svakog kadra u kojem se pojavi prelijepa glumica koja očito nastavlja putem kojim je pošla, sjetimo se samo Furiose iz poslednjeg "Pobješnjelog Maksa", sada u ulozi tajnog agenta, neodoljiva kako za žene tako i za muškarce!
Glumačko društvo je pomno odabrano, u filmu igraju i Džejms Makavoj, legendarni Džon Gudmen i sve savršeniji Tobi Džons. Drugi dio trejlera kada kreće muzička podloga grupe Queen je prava poslastica, s puno dinamike i erotike koja će nadamo se biti konstantna dvosatnog filma čija se bioskopska premijera očekuje na ljeto, krajem jula, a već sutra će biti ekskluzivno prikazan na South by Southwest festivalu.
Pjesme koje počinju iznenada pucaju od nestrpljivosti da kažu što su naumile. A „Dirigent“ se obraća njoj, pjeva o onome što mora biti prećutano, vodi kroz mimoilaženje, kroz ono što je bilo, kroz bijes i svijest o tome da novo produbljivanje odnosa nosi nove ponore. Lirski subjekat je jak, bez obzira što Damir Urban zvuči plačljivije nego obično, određuje putanju, odmjerava, inati se, selektuje svoja sjećanja da bi ih koristio protiv stanja u kome ova pjesma živi.
Pjesma ostaje, svježina prepoznatljivog muzičkog stila Fleet Foxes i bistrina glasa Robina Pecknolda, pa čak i da ne privuče pregolemu pažnju što ovdje nije slučaj jer oko benda čiji je član bio Father John Misty – danas, paradoksalno, “konkurencija” nekadašnjem sastavu, ali samo na papiru - postoji sasvim opravdan hype još od njihovog epohalnog debi albuma, da ne pominjemo da se na ovaj singl čekalo šest dugih zima, i evo ponovo lekcije kako nije najvažnije biti trendseter na površini nego u dubini samosvojnog izraza, jer, dabome da Pjesma ostaje, samo ako je satkana od srčane interpretacije, harmonične čistote i vrlih melodija (ako ih ima), a ova ovde je aranžmanski ambiciozna u višeglasju gitarskih, klavirskih i orkestriranih dionica, sva od smislenih stihova zapitanih i zapretenih u mrežu mnogih (intimnih) pitanja, u širini osam minuta dužine i pedeset sekundi, a teče li vrijeme nekad brže a nekad sporije, sudaraju li se talasi stvarnosti u sasvim različitim ritmovima životnog toka, taru jedan o drugi ne štedeći trenja, trnu li naše misli ponekad uspavane i usporene kao da stoje ali postoje i dalje samo u drugom obliku sve dok se ne trznu i skoče gipkošću geparda, žestinom za koju nema usporedbe, nema ni sveobuhvatnosti opisa “Third of May / Ōdaigahara” jer ona izliva se kao izvor, kao bujica ličnih, zaumnih reminiscencija te kao esencija arhetipskih priviđenja istine, a šta je Istina ako ne Ljubav, zato volimo jer dok volimo grlimo, hajde da grlimo se češće jer grljenje je prožimanje, preplitanje istine u ljubavi, priglite i ovu poemu i, ako vam se ikad ukaže prilika, zagrlite Robina, jer tog dasu koji je za treći album Fleet Foxes napisao svih 11 pjesama ukljućujući i ovu, Pjesmu koja o(p)staje, valjalo bi izgrliti grupno, tako da se svi spektri ljubavi i Ljepote sliju u taj zajednički, istinit zagrljaj, e da bi mu bio inspiracija za sve ono što će nam tek pružiti kroz muziku kojom nam je već pružio toliko toga, što sa sadašnjim što sa negdašnjim članovima svog benda, ne može se to sabrati u riječi nego samo u blažene, blage osmijehe…
Početak diskografske godine je donio pregršt singlova koji najavljuju bogato muzičko proljeće. Izlistali smo one koji su se pojavili u posljednjih desetak dana februara.
Da će sinoćnja dodjela Oskara biti nešto sasvim posebno moglo se naslutiti po uvodnoj muzičko-plesnoj sekvenci u kojoj je briljirao Džastin Timberlejk, da bi na samom kraju Voren Biti i Fej Danavej najprestižniji trofej Američke akdemije greškom dodijelili filmu "La la land" (ups!) umjesto filmu "Mjesečina".
O brojevima i suterenima
Sasvim blizu, ali duboko ispod karnevalske atmosfere prolećnih ulica, nalaze se sutereni. Možeš ih primetiti jedino ako koračaš potpuno sam, bez žurbe i neizbežnih pritisaka svakodnevnih obaveza, jer u suprotnom gotovo instinktivno skrećeš pogled i usmeravaš ga bilo gde drugde, samo ne ka njima.
