Kupljeni Badnjak
Trudim se da pukotine
ne punim sobom.
Kada izgubim moć
plutam po granicama otpora;
širim svoj diskurs
dok kompromis ne svrši.
Tri apokrifne numere sa Bouvijevog poslednjeg remek-djela "Blackstar" dobile su zasebno izdanje, kao zaseban EP objavljen na 70. rođendan neprežaljenog pjevača, tekstopisca i kompozitora - jednog od nekoliko najznačajnijih stvaralaca u istoriji rock muzike.
Već smo pisali o izuzetnosti pjesme "Killling A Little Time", a riječi se zamrzavaju u pokušaju da dočaraju dirljivu emociju kojom iznutra plamti "No Plan", naslovna numera sa istoimenog EP-ja na kojoj se nalazi i devastirajući singl "Lazarus". Naime, do pred kraj 2015. godine Dejvid je paralelno sa testamentarnim albumom radio i na mjuziklu "Lazarus", očigledno sa identičnim kreativnim žarom.
Za "No Plan", koja se svojom alegoričnom melanholijom nadovezuje na "Where Are We Now?", singl sa albuma "The Next Day", snimljen je i video u pomen na prerano preminulog Umjetnika.
Obrada “Sunday Morning”, klasika Velvet Underground koji svaki put zazvuči neprocjenjivo nedeljom ujutru, nalazi se na zajedničkom albumu Flo Morrissey i Matthew E. White-a. Njihov album covera i mahom dueta, snimljen je i produciran u studiju Spacebombs, što je i naziv pratećeg benda sa kojim je Metju snimio dva izvrsna albuma od kojih je naročito fascinantan debi “Big Inner” . U istom studiju snimljena je predivna ploča američke kantautorke Natalie Prass, jedan od najljepših albuma 2015. godine, koju vlasnik studija poznaje od djetinjstva, te je s rafiniranošću koproducirao i većim dijelom aranžirao isti.
Sa Flo, Britankom koja nije u srodstvu sa Stivenom Patrikom, upoznaje se i započinje saradnja nakon što ga je zainteresovala recenzija njenog debi izdanja u kojoj je kritičar kao uzore naveo imena muzičara koje Vajti posebno cijeni, između ostalih i pjevačice Karen Dalton.
Kao što smo vas već obavijestili album godine po izboru redakcije potpisuje kantautorka Ana Ćurčin, a album godine takođe ima trio Repetitor. Oba albuma su skupila po 27 poena po izboru članova muzičke redakcije Stereo Art magazina, a nešto malo manje – ukupno 23 – dobili su Valentino Bošković, zasluženo bronzani odnosno srebrni ako računamo da “zlato” dijele pomenuti. Četvrta pozicija čekala je Kralja Čačka, kojem je dugo trebalo da objavi svoj prvi album, a debi benda NLV iz Pule zauzeo je petu poziciju.
Pored najboljih albuma potrudili smo se da navedemo i singlove i EP izdanja iz regiona koja su obilježila godinu za nama. “Godinu dana” proletilo je časkom, a nije da nije bilo muzike u kojoj bismo uživali, zar ne?
1.
2. odnosno 3.
Nekako je izlazak dugoočekivanog prvog pravog albuma Ane Ćurčin brzo izašao iz fokusa na društvenim mrežama zbog smrti Davida Bowie-a koja je odvukla svu pažnju pa je sada, pošto se taj trend stišao, vreme da se u fokus ponovo vrati. Jer „Crtice o pripadanju“ kako se album u prevodu zove (lepše zvuči nego "Skice o pripadanju"!), to apsolutno zaslužuje. Zašto na početku kažem „prvi pravi album“? Zato što faktički prvi CD izdat još dok je živela u Rusiji (za enciklopediste, "Lost & Found" se zove) pripada prethodnom životu Ane Ćurčin, ne voli Ana ni da ga pominjemo, sa tog albuma je u njenom repertoaru do danas ostala samo pesma „I Can’t“.
Drugi CD koji bi se takođe mogao nazvati prvim je onaj od prošle godine, sa istim nazivom „Sketches of Belonging“ uz dodatak „solo & acoustic“ koji sve govori. To su svedene verzije pesama koje su u glavi autorke od početka bile predviđene da budu izvođene od strane benda, pa ni taj nije prvi pravi album. E, ovaj sad jeste! Bend je doneo novu dimenziju Aninoj muzici i omogućio vizuelizaciju njenih pesama u glavama pažljivih slušalaca. Besprekorna ali nenametljiva svirka njene grupe u sastavu Goran Antović (klavijature), Marko Cvetković (bas) i bubnjari Goran Grubišić (iz Wooden Ambulance) i Blagoje Nedeljković, čini pesme još izražajnijim nego što već jesu. Produkcija koju je radio pomenuti Goran Antović težište stavlja na Anin vokal, instrumentalna pratnja preuzima vođstvo samo u trenucima kada treba podcrtati neko osećanje ili raspoloženje.
Tri godine nakon veoma uspješnog debi albuma London Grammar su obradovali obožavaoce novim, novogodišnjim singlom. Hana Rid počinje pjesmu a capella, u tradiciji folk balada Albiona, a zatim se uključuju gitara, klavir i simfonijski orkestar. Odstupivši ovom prilikom od komercijalne, dobitne formule pop elektronike kojom su se proslavili, britanski trio se još više približio mainstream-u u aranžmanski pročišćenoj i, zapravo, emotivnijoj varijanti. Efekat bi mogao biti još sugestivniji da pjevačica, bez sumnje veoma nadarena, nema potrebu da se “pohvali” vokalnom tehnikom, ali čini se manje nego je to bio slučaj ranije.
