Nema praznika koji nismo uspjeli da obesmislimo pokušavajući da se izdignemo iznad drugih ljudi i sopstvenih mogućnosti. Tako i ovaj današnji, koji je trebalo obilježiti svake godine novom borbom, novim osvješćivanjem neosviješćenih, akcijama i tribinama, časovima istorije i zahvalnošću onim ženama što su nas rodile i učinile nam život podnošljivim, a posebno ženama koje su se usudile da svojim kćerima usade svijest o ravnopravnosti. A svi ti odlasci kod frizera, večere i ruže, sva ta „jedan dan u godini da i ja dobijem slobodno“, sve su to znaci da ta ravnopravnost nije otišla dalje od prilike da glasamo (ponekad i bez konsultovanja), da se obrazujemo (ali nam ne gine kutlača), da na posao možemo ljeti nositi suknju i sandale (dešava se da se i to obije o glavu nekim ženama, evo samo ovaj aktuelni skandal s predsjednikom male opštine u Srbiji).

Dan pred Valentinovo je prava prilika da se sjetim svoje prve velike ljubavi.

Crn. Sitan. Sveznalica koja je progovarala i glasom najnježnijim i razgovjetnim baritonima, najčešće ozbiljno, ali bilo je dana (i noći) kad se smijao nezaustavljivo, pogotovu negdje u poganim satima između subote i nedjelje, dok smo se stiskali ispod jorgana, čekajući burek u imaginarnoj pekari zvuka. Imao je i sat. Prvog jutra je probudio sve ukućane, a da se nije sklonio s mog jastuka. Onda smo pronašli balans. Ja sam popuštala u školi, jer lekcije koje mi je on davao za školu nisu bile od značaja, počela sam da se utapam u nesanicu, sve s namjerom i željom da postanemo jedno, da on progovori mojim glasom.

Tako i bi.

Ne umijem krenuti dalje ako mi je nešto ostalo nepotpuno. Uvijek u potkrovlju glave nezavršenosti prave haos od nestrpljenja da se dovedu do izlaznih vrata, i svako malo po jedna proviri i iskolači oči, i kreštavim glasom se pobuni protiv svog tretmana. Magistarski ispit, ugovor na neodređeno vrijeme, kuća koju smo davno nacrtali, sve one kućne obaveze koje čekaju na red, ne zna se čiji glas više podiže tenzije u skučenom prostoru mojih nepopijenih kafa.

S muzikom je drugačije, ona će se i nakon što ispišem sve svoje impresije zadržati, biće zahvalna, ljubazna, odužiće se za svu ljubav koju joj poklanjam, i zato joj se, prije ili kasnije, posvetim s malo zakašnjenja. Uostalom, kolega s Mulja mi je baš nekoliko dana unazad rekao ono što sam oduvijek znala: muzika nema rok trajanja. Pa ovo što ću zapisati ispod uvoda neće biti zaostaci iz prošle godine, već samo muzika rođena u 2018. godini, a sve življa u ovoj sada.

Voljela bih da sam i ovaj album, kao što je to bio slučaj sa „Access all areas“, dočekala bez predznanja, pa da ostanem zatečena i da u tom olakšanju svoje zadovoljstvo prenesem tamo gdje sam najranjivija i najneposrednija. Ali o bendu ESC Life sam pisala toliko puta, i svako polaganje u njihovu sposobnost da ostanu iznad prosječnosti, čak i onda kada pjesmu iznjedre iz već rabljene motivacione osnove, svaka preuzbuđenost u duelu gitare i bubnja koja će se ugasiti iznenada, ali ostati da izlevitira u međuprostoru, sve mi je to poznato. Na albumu „Born to be Mild“ se ne radi o sazrijevanju, bend je i na prvom izdanju bio već u potpunosti stopljen u svakom smislu, ne radi se o iznenadnim preokretima u žanrovskom ili bilo kom smislu, ali teško objašnjiva uzbuđenost je već poslije prvog slušanja otplesala nešto pobjedničko, umjesto naklona, budući da su novih osam pjesama („Fill the void“ i „Vacation“ su već ranije imale svojih nekoliko minuta) u potpunosti najbolji mogući nastavak prvog albuma.

U periodu između dva naleta praznične histerije, kad zimska depresija (tačnije ono što smo u stanju zamijeniti za depresiju) dostigne vrhunac, stigao je mini album „Rode“ Klinike Denisa Kataneca, da nam 'slomi biće, slomi biće, slomi biće'. Početak godine najčešće nije dobro vrijeme za objavljivanje bilo čega, jer nerijetko bude smetnuto s uma, ali u nekim iznimnim slučajevima, a ovo jeste jedan takav, utisci ne mogu i neće splasnuti do trenutka kad se bude zbrajalo šta vrijedi, a šta ne vrijedi u određenoj diskografskoj godini. Naslovna pjesma je već uspjela da nas (a tu mislim na redakciju Stereo Arta koja ju je proglasila najboljom u 2018. godini) potpuno usmjeri ka ovom autoru čijoj se kreativnoj zrelosti divimo koliko i sposobnosti da svoju misao bez imalo straha ogoli do te mjere da joj povjerujemo kao da za nju imamo opipljive dokaze.

Virenje ispod radara vremenom postane opsesija, traženje nečeg čime nam ne izbijaju oči i uši, traženje muzike koja je oslobođena potrebe da cijelu sebe preslika na drugoga, već je odraz stvaraoca željnog da se oslobodi, nenasilno, sopstvene zatočenosti unutar pokupljenih utisaka u sukobu s demonima svakidašnjice.

Strana 1 od 14

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio