Voljela bih da sam i ovaj album, kao što je to bio slučaj sa „Access all areas“, dočekala bez predznanja, pa da ostanem zatečena i da u tom olakšanju svoje zadovoljstvo prenesem tamo gdje sam najranjivija i najneposrednija. Ali o bendu ESC Life sam pisala toliko puta, i svako polaganje u njihovu sposobnost da ostanu iznad prosječnosti, čak i onda kada pjesmu iznjedre iz već rabljene motivacione osnove, svaka preuzbuđenost u duelu gitare i bubnja koja će se ugasiti iznenada, ali ostati da izlevitira u međuprostoru, sve mi je to poznato. Na albumu „Born to be Mild“ se ne radi o sazrijevanju, bend je i na prvom izdanju bio već u potpunosti stopljen u svakom smislu, ne radi se o iznenadnim preokretima u žanrovskom ili bilo kom smislu, ali teško objašnjiva uzbuđenost je već poslije prvog slušanja otplesala nešto pobjedničko, umjesto naklona, budući da su novih osam pjesama („Fill the void“ i „Vacation“ su već ranije imale svojih nekoliko minuta) u potpunosti najbolji mogući nastavak prvog albuma.
U periodu između dva naleta praznične histerije, kad zimska depresija (tačnije ono što smo u stanju zamijeniti za depresiju) dostigne vrhunac, stigao je mini album „Rode“ Klinike Denisa Kataneca, da nam 'slomi biće, slomi biće, slomi biće'. Početak godine najčešće nije dobro vrijeme za objavljivanje bilo čega, jer nerijetko bude smetnuto s uma, ali u nekim iznimnim slučajevima, a ovo jeste jedan takav, utisci ne mogu i neće splasnuti do trenutka kad se bude zbrajalo šta vrijedi, a šta ne vrijedi u određenoj diskografskoj godini. Naslovna pjesma je već uspjela da nas (a tu mislim na redakciju Stereo Arta koja ju je proglasila najboljom u 2018. godini) potpuno usmjeri ka ovom autoru čijoj se kreativnoj zrelosti divimo koliko i sposobnosti da svoju misao bez imalo straha ogoli do te mjere da joj povjerujemo kao da za nju imamo opipljive dokaze.
Virenje ispod radara vremenom postane opsesija, traženje nečeg čime nam ne izbijaju oči i uši, traženje muzike koja je oslobođena potrebe da cijelu sebe preslika na drugoga, već je odraz stvaraoca željnog da se oslobodi, nenasilno, sopstvene zatočenosti unutar pokupljenih utisaka u sukobu s demonima svakidašnjice.
Čini se da je zvučna estetika, poput bezuslovne ljubavi, postala nešto čime nećemo potrčati da se pohvalimo. Klavirske kompozicije zato uvijek zvuče kao da su vanvremenske, neka zaostavština prošlosti, nesvojstvena gorštačkom mentalitetu našeg poluostrva. U tom smislu je J.R. August već neko vrijeme autor koga provučeš u slučajnom razgovoru, i već nakon nekoliko minuta imaš zahvalnog sagovornika koji je, pazi čuda, tražio baš tu dozu emotivnosti koja se nije podala nedostojanstvenom da bi dokazala da je istinitija. Ostala je suzdržano melanholična, nekako iznad situacija, okolnosti, prostora, uzvišena. Da, uzvišena.
Savremeno doba konstantno upire prstom na sve veću otuđenost među ljudima, a u isto vrijeme im daje načine da tu otuđenost produbljuju. Reklo bi se da, kako za ljude, tako i za bendove, više nije neophodno da budu u neposrednom kontaktu, a da ipak rade zajedno. Jedino što nije sasvim podleglo savremenim društvenim tokovima su one situacije kad se popakuje oprema u vozilo i krene na nastupe uživo.
Ali nije samo veliki broj nastupa, kako sami kažu, ono što bend Punkreas iz Nikšića drži na okupu već petnaest godina. Oni su više od dobro uigrane ekipe, izraziti predstavnici našeg punk doba, već sam pisala o tome koliko su hroničari svih naših uobičajenosti i muzičari koji svoju univerzalnu poruku već neko vrijeme uspješno prenose po regionu.
Iako je bend odavno zaslužio slavni koncertni prostor kao što je zagrebačka Tvornica, možda je sada najbolje vrijeme za zaokružiti godinu jubileja jednom tako posebnom turnejom kao što je ova koja počinje 22. novembra baš u famoznoj Tvornici, a slijede ih Monteparadiso u Puli i OKC Palach u Rijeci.
Postoje neki albumi koji svoje prve taktove formiraju na filozofiji uspona, pa nije lako biti opušten i samo preslušati ono što ti se ponudilo. To 'lako' se odnosi na naviku da u novu muziku uklizavamo bez prepreka, da se ista upiše u krvne sudove i isprati se u dahu, bez velikog opterećenja koja će njihov primarni sloj ostaviti, da bi kasnije bio nadograđen značenjima. Na albumu „On death and other problems“ Ivan Grobenski taj uspon gradi kaufmanovski, zadržavajući samo onu publiku koja je svakako već planirala da bude tu do kraja.
Ostavivši simbolična i neprijatna vibriranja, u čijem je kodu upisana smrt, da dočekuje željne slušne kanale koji su nakon njegovog prvog albuma zauvijek unutar svojih stomaka zarobili gorka lepršanja, jasno je stavljeno do znanja da ovaj niz pjesama nije stvaran (od glagola stvarati) da bi se nekom svidio, već da oslobodi sve ono što mu je maglilo vid i paralo uši u svakodnevnici. Od početnih sudaranja s ljudskim rokom trajanja, na koji se navikavamo u periodu kad još uvijek nismo shvatili da nećemo uvijek sve moći kako je nama drago, pa do tihih osuda u čijem je središtu više bespomoći, nego snage za konkretno mijenjanje (što u odnosu pojedinca i kolektiva funkcioniše po principu nadrealnog), sve je obojano opštim nezadovoljstvom. Nezadovoljstvo za naše zadovoljstvo.
