Svijet muzike, jednako kao i njena porodica šokiran je smrću jedne od ikona devedesetih, irske pjevačice i rock autorke Dolores O'Riordan, čiji je glas proslavio bend The Cranberries i bio osvježenje tokom devedesetih - u godinama kada je dobra muzika na Balkanu teško pronalazila put do radijskih talasa.
Linger
Bend je nju izabrao, Dolores. A tako je i pjesma Linger, iako je već imala svoju muzičku osnovu, svoju konačnu verziju dobila tek kad ju je Dolores provukla kroz svoj nademotivni filter i kroz uspomenu na vojnika u kog je jednom ranije bila zaljubljena. U bend je donijela ženstvenost, nježna šaputanja koja se uvijek nekako i prije refrena razliju u nešto kao, neostvaren do kraja, krik koji odjekuje dugo nakon što zvuk utihne. Bend i Dolores nisu mogli jedno bez drugog, o čemu govori i činjenica da svojim solo projektima nikad nije vratila sebe u centar pažnje.
Čini se da je za Vedrana Đurasovića, talentovanog muzičara iz Nikšića, koji je tokom godina bio klavijaturista mnogih cover i na brzinu skupljenih bendova, sve krenulo dobrom trakom onog trenutka kad je dao na volju svom glasu i fokusirao se na gitaru. Posvetio se autorskom radu, i sa dva izuzetna singla u demo verzijama, učinio da se njegov album „Corner of my mind“, kojim koordinira iz Švedske u kojoj trenutno živi i stvara, čeka s nestrpljenjem.
Priča se nastavila nekoliko godina kasnije. Konačno se pojavio i prvi zvanični singl, „Tell Me All“, pjesma u kojoj dominira gitarska suprotstavljenost prazninama, koja će se simbolično razbiti dvojinom prije prvog refrena. Na planu usamljenosti ovo dvoglasje zapravo nije most koji spaja dvije duše, već se manifestuje kao eho, kao da se odbijaju emocije ili odsustvo istih u sudaru dva magnetna polja, u sudaru jedne iste zajedničke pogrešnosti, i onog raskršća na kom stoje dva lica koja se gledaju bez daha.
Postoji jedna ravan na kojoj može da se za nešto kaže da ima etno motive, a da se ne misli na vremena koja se pravimo da su prošla. To je prostor u kome se glasovi generacija preklapaju, hronotop koji podrazumijeva rušenje živog, da bi se gradilo nešto samo navodno življe. Ti glasovi starog se na samom početku mini albuma „Južno“, u pjesmi „Niko ni od koga“ poigravaju sa svakodnevnicama, susretom brižnih sa nemarnima, podsmijehu koji se uguši pred količinom slijepe ljubavi. I baš tu, gdje se odvaja dijete od doma, dočekuje nas Dimitrije Dimitrijević pjesnik kakvog oduvijek želimo u muzici, spretan s riječima, onaj koji prepoznaje velike momente u sitnim gestovima i sjenkama koje se slivaju i nestaju, i od toga pravi slike koje se indiskretno uguraju u sjećanja kao da su naša.
Otužni glas Dimitrijev iz te početne pjesme će se prebaciti u svaku sljedeću, taj neki žalosni vapaj pregažene osobe iz tamnog ćoška koji se zatvara u sopstveno žaljenje, nebitno da li pjeva o tome koliko je samom sebi previše, ili mu je neke druge osobe premalo. Uz gotovo umiruće gitarske zvuke, ne teatralno umiruće, već zaglušujuće, kao da udaraju o zidove i skliznu na pod, dobijamo atmosferu samoće, ali samoće udvoje, stvarne ili imaginarne dvojine – to već nije bitno.
„Južno“ nije album za opuštanje, jer u stanju je da izazove nemir i anksioznost na svakom sloju svog putovanja kroz interpretacijske svjetove svakog pojedinog slušaoca. Kao takav, da li zbog namjere ili proste stvaralačke nesvjesnosti autora, u stanju je da ostane, ako ne kao zvučna cjelina, a ono kao sjećanje na to kako smo se osjećali dok smo ga slušali. Time je odradio svoje, dovukao do tačke na kojoj se ona praznina svojom punoćom razlaže i van okvira muzike, nešto što se rijetko događa, pa samim tim i pamti zauvijek.
Drugi EP Dimitrijev, pod nazivom „Ponestaće“ je jedna muzička minijatura, ali samo ako uzmemo u obzir da se radi o nekih osam minuta materijala. Kad je sadržaj u pitanju, imamo emotivno, misaono i stilski jedan zaokružen album, sav od usitnjenih gitarskih treperenja, pozadinskih zvukova, ritma koračanja kroz napuštene hodnike sjećanja i onoga što u datom trenutku ostaje za čovjekom, atmosfere praznih soba u kojima se svaki zvuk završava na prašnjavim kredencima.
Dimitrijev prigušen, i prijatan u isto vrijeme glas, a posebno način na koji se poigrava dužinama riječi i intonacijom, približavaju ovaj album performansu koji ne traži ni akciju, ni reakciju. Krajnji osjećaj je da se radi o samo jednoj pjesmi koja nikad ne završava, već je naglo prekinuta na pola potrebe da se kratki rezovi skupe u nešto smisleno. Ono što se zaista osjeća je samoća, zbunjenost i svjesnost, malo nostalgija, a sve je to praćeno preispitivanjem, više zbog viška slobodnog vremena, nego zbog pitanja na koja će se jednom odgovoriti. Jedan vrlo čudan lirski čovjek živi u pjesmama Dimitrija Dimitrijevića.
Dimitrije Simović je nama poznat kao član (basista i vokal) benda Igralom iz Niša, benda koji je podigao očekivanja na polju energične amerikane na našim prostorima samo jednim albumom. Na isti način u svom solo projektu podiže očekivanja i trenutno mi nije baš jasno u kojim bih ga izdanjima radije slušala, ali nadam se da će jednako biti posvećen i bendu i sebi.
Iza imena Ivan Grobenski po prvi put se NIJE sakrio jedan od veterana koprivničke scene, sa adresom u Zagrebu, autor izrazite osjetljivosti, muzičke 'širokosti' i nesputane iskrenosti, talentovan i svestran muzičar, sugestivan producent. Bubblegum i Sluho Grlo Nos su njegovi prošli umjetnički identiteti koji su došli do nas, a s bendom Moskau je ove godine objavio i jedan od najboljih albuma u regiji, no ovom prilikom smo više vremena posvetili debitantskom albumu koji je redakcija našeg portala proglasila najboljim u godini koju ispraćamo, albumu „Lessons in Life and Love“, njegovoj poetici, stvaralačkom načinu, engleskom jeziku u muzici i sceni koja ga je izgradila.
Već prva ozbiljna najava novog albuma beogradskog trojca On Tour, obrada pjesme „Cry With No Reason“ potvrdila je ono što već odavno znamo, a to je da ovaj bend ima jedan od najboljih vokala na Balkanu. Ika Smolović je u stanju da i pjesmu koja je tuđa bukvalno rodi za sebe ponovo i učini je svojom. Da bude snažnija, da bude prijatnija, bolnija i ubjedljivija, ma koliko bila savršena u svojoj izvornoj verziji.
Naravno, najbitnije su pjesme, i to je On Tour u jednom trenutku izdvojilo na mojoj listi prioritetnih bendova. Na “Don’t it make you want to go home” nema slabijih momenata, samo tiših od tihih, tužnijih od tužnih, i prijatnijih od prijatnih. Imamo skup emocija koje ni u jednom trenutku neće zvučno izazvati eksplozije, no nikad nije sigurno šta će u svakom pojedinačnom tumačenju svakom pojedinačnom slušaocu uraditi.
U digitalnom dobu, kad su ploče prava rijetkost koju samo kolekcionari čuvaju od potpunog zaborava, pojava jedne namjenske singlice je pravo osvježenje. Posebno split izdanje, što će u slučaju bendova kao što su ESC Life (Hrvatska) i Remedy (Austrija) vrlo jasno predočiti kakve su to svirke na kojima zajedno nastupaju. Nama je, naravno, važniji ovaj prvopomenuti, jer njihova pjesma „Fill The Void“ je svojevrsna najava novog albuma, pa skraćuje čekanje, budući da se prvijenac „Access All Areas“ udobno smjestio u svijesti onih koji su ga s voljom slušali.
