RECENZIJA: ESC Life - Born to be mild

17 januar 2019
Author :  

Voljela bih da sam i ovaj album, kao što je to bio slučaj sa „Access all areas“, dočekala bez predznanja, pa da ostanem zatečena i da u tom olakšanju svoje zadovoljstvo prenesem tamo gdje sam najranjivija i najneposrednija. Ali o bendu ESC Life sam pisala toliko puta, i svako polaganje u njihovu sposobnost da ostanu iznad prosječnosti, čak i onda kada pjesmu iznjedre iz već rabljene motivacione osnove, svaka preuzbuđenost u duelu gitare i bubnja koja će se ugasiti iznenada, ali ostati da izlevitira u međuprostoru, sve mi je to poznato. Na albumu „Born to be Mild“ se ne radi o sazrijevanju, bend je i na prvom izdanju bio već u potpunosti stopljen u svakom smislu, ne radi se o iznenadnim preokretima u žanrovskom ili bilo kom smislu, ali teško objašnjiva uzbuđenost je već poslije prvog slušanja otplesala nešto pobjedničko, umjesto naklona, budući da su novih osam pjesama („Fill the void“ i „Vacation“ su već ranije imale svojih nekoliko minuta) u potpunosti najbolji mogući nastavak prvog albuma.

Namjerno 'nastavak', jer atmosferičnost je ostala ista (iako se radi o produkcijski mnogo prečišćenijem izdanju, budući da je prošlim dominirala neka spontanost lajv svirke), način je ostao isti, tematski sloj takođe pokriva realnost u odnosima pojedinca u sopstvenom odrazu i pojedinca u ogledalu kolektiva (negdje ovdje ima i malo više dvojine i 'njenih 'posljedica). Ritmičnost je izdignuta na neki viši nivo, a i gitarska agresivnost, kao da se nova energija obnavlja s godinama i iskustvom, umjesto da se utapa u sopstvenu istrošenost, a da ne govorim o vokalnoj samouvjerenosti koja je ovog puta nadmoćnija nego na prvom albumu. U tom smislu ESC Life su uspjeli da našoj/mojoj nestrpljivosti odgovore najboljom verzijom sebe. A to je najmanje što su mogli nakon ovoliko čekanja.

Malo je reći da su mi uvodi koji prvo slome rebro, pa se tek onda 'iskupljuju' oduvijek bili slaba tačka, posebno kad izdominira bubanj koji i ne mora da bude toliko maštovit, koliko da ne dozvoli da ga ne prenesem u narednu pjesmu, pa tako već od „Morning sickness“, gdje je negodovanje upotpunjeno rotacionom gitarskom sekvencom i agresivnim ritmičkim taktiziranjem, stanje slično navali adrenalina ne dozvoljava glavi da poželi nešto tiše. Ta želja ima glas iz pozadine koji kao da sjedi na ramenu svake pojedine osobe koja je odživjela svoje u ovoj pjesmi. U „Close without banging“ je gitara najstabilnija veza između one osobe koja voli žustre početke pjesama (a i ova je u toj kategoriji) i one koja se gnuša buke. To gitarsko povezivanje se rasprši u refrenu, a zatim se pred kraj sabere na jednom mjestu i u svojoj uzlaznosti postaje graciozna zvučna slika koja nemirni duh lirskog junaka dešifruje iznutra kao zasićenje.

Zasićenje je lajtmotivska nit ovog albuma, pa tako kroz „Vacation“ dobija zaokruženost (mnogo bolje zvuči u skupini, nego što je zvučala kao singl), a u „Worst cover band ever“ novu dimenziju kroz dvostruku tačku gledišta. Spoljašnja se tiče odnosa unutar jedne grupe muzičara interpretatora, a druga odnosa slušalaca i prežvakanih pjesama od kojih se teško može pobjeći. Gitara ovdje simulira metaforičko iritantno kruženje, čime otvara scenski prostor za dodatnu interpretaciju. Ovo je jedna od onih pjesama koje se dopisuju još dugo nakon slušanja.

Način na koji se prepliću potrebe i želje u pjesmi „Song of the weak“, pa se u dugom instrumentalnom epilogu u potpunosti razdvoje, i potreba za otuđenjem nadjačava zagrljaj, ali se ne otrgne do kraja, još jedna je himna zasićenju, koja će u „Say you will“ poturiti dodatne, intinmnije razloge, iako ove pjesme možda i nisu suštinski proizišle jedna iz druge, zbog kojih zagrljaj i odlazak i dalje odvlače pažnju. Ne znam ni da li bi trebalo da ova pjesma bude posveta pjevačici Fleetwood Maca, ali je zasigurno postala moja omiljena igra pojmovima u savremenoj muzici.

„Chainstore radio“ kao da je ostala iza prošlog albuma, ima tu razigranost nekih od 'najtrošenijih' (nema tu pežorativnih značenja, samo statistike) pjesama, i više je okrenuta trenutku, nego opštosti, iako joj značenjski sloj nadrasta taj trenutak, tamo gdje postaje preslikavanje u staklu stvarnosti. Od novih početaka, rađanju iz ničega, što će negdje biti najsnažnija asocijacija koja se rađa iz pjesme „Fill the void“, odraz budućeg će se diskretno nazirati kroz „This time next year“, u dvojini lirskog junaka i druge polovine dominantnog MI, da bi na epiloškoj granici sve bilo podređeno prihvatanju, u naslovnoj pjesmi.

„Born to be mild“ (a ovdje govorim o albumu) je tako postao scena za poznatog junaka, potpuno prosječnog konzumenta stvarnosti, tačnije onog koji je silom prilika, prije nego sticajem okolnosti, prinuđen da sažvaće i ono što se sažvakati ne može. On nije čovjek od akcije, koliko od namjera, i jedva da neke zvuče kao da su realizovane. No, ne dolazi do potčinjavanja osjećaju zaludnosti, pa optimizam nije sasvim gurnut u ćoškove ove ESC Life priče. Muzički smo dobili takođe jednu uravnoteženu svirku, i to takvu da ponekad nisam sigurna gdje jedna pjesma završava, a druga počinje, što ovakvom konceptualnom albumu pojačava utisak. Ritam je ovdje odigrao ulogu napada, a gitara odbrane, i takva zvučna balansiranost je zaista stvorila prostor za pojačane utiske, kao i pozadinski vokali koji su konkretna negacija samoće, makar se radilo o udvojenosti unutar samog nosioca svih uloga.

Bend je ponovo sarađivao s Markom Mrakovčićem, jer se timovi koji pobjeđuju ne mijenjaju, a ovog puta su svoj doprinos dale i Ika Smolović iz benda On Tour i djevojke iz benda Žen. Ako sam jednom u nekom kontekstu i pisala o tome da je nečemu bilo vrijeme, a ovdje je vrijeme članovima benda ESC Life bilo najbolji prijatelj, jer ovo je odlična svirka koju možemo svakoga dana sebi priuštiti.

Ocjena: 8.5/10

Dragana Erjavšek

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio