Nježni gitarski uvodi, pogotovo ako ste slušali Anu Ćurčin samo u varijanti s gitarom, budu laka veza s onim senzibilitetom koji je njegovala u prvim suočavanjima s publikom. Nije to nježnost iza koje se krije lako lomljiva junakinja sopstvenih stihova, već snažna lirska Ana, ona koja će svoju sabranost i volju preispitati kroz sve što doživi, povezati se iznutra, pa tek onda pustiti iz sebe najbolju verziju pjesme preživjelih.
U bendovskoj verziji posebnost njene usamljenosti nije izgubljena, već je nadograđena novim spoznajama, drugačijim ekspresijama na istu temu, i samim tim stvara utisak djeljivosti.
Novi singl „Take my Hand“ upravo nas lagano uvuče u taj prepoznatljivi gitarski svijet Ane Ćurčin, ali se kod druge strofe izdiže iz svoje jednine i usamljenosti, u skladu s riječima koje pozivaju na zajedno, već u refrenu žustro i suptilno u isto vrijeme. Žustrina dolazi od klavijature, tog nekog karakterističnog „zvučnog“ oblaka koji pomalo povuče na pop muziku najboljeg doba pop muzike, ali se srećom ne raspline u nešto što će Anu Ćurčin odaljiti od svojstvene joj poetike. Refren je u ovoj pjesmi ostao odmjeren, pomalo suzdržan u potrebi da nadjača po svaku cijenu ostatak pjesme, a u isto vrijeme i želju metaforički ne odvodi u nedokučivo, jer „take my hand“ je zahtjev koji ima povratnu informaciju. Upravo ta odmjerenost mu dodaje i dozu svečanosti, neke pohvale zajedništvu, moći dvojine uz obostranu osjetljivost koja se rasprsne na vrijeme da nas uvuče u priču u kojoj možemo postojati u svakom trenutku.
Kad je u pitanju povratna informacija, to je drugi vokal, ne mnogo prodorniji i dublji od Aninog, moglo bi se reći da je u pitanju glas po njenoj mjeri. Dan Byron je vokalni solista i lider rumunskog alternativnog benda byron, jedne kantautorske priče koja se vremenom proširila (kao i Anina, uostalom). Ana Ćurčin u refrenima uvijek sačuva svoj prostor, dok u isto vrijeme izazove drugu stranu na dvoboj, a u slučaju Byrona je postignuto savršeno slivanje, koje dopunjeno pratećim vokalima zadržava slušaoca na onom mjestu gdje nešto počinje, iako je pjesma došla do kraja.
Neobično je lijepo (i neobično i lijepo) čuti Anu & The Changes u ovoj vedrijoj varijanti, u ovom optimizmu koji se ne završava na klasičnoj ljubavnoj pjesmi, već ima razmjere upućene na adrese svih onih koji zatvaranjem u sebe i svoje zidove osjećaju bespomoćnost. U tom višeznačju pjesma nadrasta samu sebe, a opet, jednostavna je i lijepa sama po sebi.
