Zemlja ne staje  (Bog očito nije uslišio želju Prljavaca) , vrti se oko Sunca i manjih, zemaljskih "satelita": velike sile igraju sve rizičniji riziko, šahovski potezi su bazirani na žrtvovanju pješaka, ali i bilo koje druge figure koja u nekom momentumu postanje manje bitna, uvijek je jači napad nego odbrana. Većinski dio ljudske rase bespogovorno pase što mu se servira, pasivno posmatrajući šta se događa (kao da se to događa samo drugima).

Bunt se sistematski prigušuje, najviše u korporacijskim medijima a hedonističke orgije postale su ključni postulat savremene pop kulture, ta pomama partijanja mimo mozga se forsira.No, to je samo nus pojava pomahnitalog (voza?) neoliberalizma u kojem je, ne znam da li ste svjesni toga, empatija suvišna - jer se ne može izraziti u novcu. Revolucija vapi za samom sobom, za glasnogovornicima korjenitih promjena koje dotiče tuđa briga, bol i patnja; DM  to prepoznaju – i plasiraju nimalo strastvenu sintisajzersku melodiju, bez gitare!

Flešbek u razuzdane, revolucionarne kasne šezdesete: Džimi Hendriks štekće mitraljeske metke na koncertima, njegova gitarska buktinja (ponekad i bukvalno) prži publiku da se sve puši, MC5 deru iz sve snage pa samo što ne počne da se ruši, Stonsi su sasvim divlji i neobuzdani, Bitlsi kao i uvijek korak-dva naprijed pa pjevaju o revoluciji bez destrukcije i razaranja…

Povratak u usirenu stvarnost sadašnjice, ali sa švenkom: buktinja rokenrola koji bi da mijenja svijet sagorila je u isparenjima opijata hipi komune i obezglavljene kontrakulture, na trenutak je ponovo zabljesnuo žestok plam pojavom proto panka te britanskim pankom koji je šutirao Kraljicu majku u jajnike, u osamdesetim su iskrile rijetke vrišteće varnice na alternativnoj (najčešće američkoj) sceni a onda je MTV mašinerija usisala nezadovoljstvo Nirvane, potpuno prilagodila (auto)destruktivnu energiju Kurta Kobejna svojim potrebama – koji je imao šansu da postane novi Džon Lenon u koži Džonija Rotena.

Ko bi, dakle, danas, u jalovištu popularne muzike mogao pozivati na revoluciju, a da to ne zazvuči kao kič poklič za instant slavom?

To bi mogao starina Bob Dilan, kad bi u legendarnom trubaduru još bilo želje da se izdere iz petne žile, iz nutrine svoga bića, da izbaci svitke i svitke stihova koji bi se kotrljali kao originalni rukopis Keruakovog kultnog romana, tekući beskonačno u slapovima slova i opominjući svijet koji se zakucao u ćorsokak.

Ali Dilan proživljava smiraj života, i on je od krvi i mesa, sinovca nema samo sina koji nije krenuo sličnim stopama. Njegova imaginarna djeca istina sviraju svuda po svijetu, podražavajući ali veoma rijetko odražavajući duh vremena u svojim pjesmama…

Uostalom, zašto da to bude dinosaurus, a zašto ne neki tigar, tigrica koja će zarikati da odjekuje preko prerije i preko bare? Da li bi , eventualno, Bijonse mogla okupiti sljedbenike, predvodeći formacije nezadovoljnih? Nezamislivo, realniji bi bio prizor da ona, kao kakva Evita Peron, maše sa balkona masama, jer je salonska “revolucionarka”. Prije bi na ulicu uskočila sestra, ali Solanž, nažalost, nema toliku Moć.

Mik Džeger je moćan, i dan danas mnogi bi čuli njegov borbeni krik, odazvali se pozivu na borbu – ali on je odavno postao rok biznismen, podvrsta bonvivan. Na bini je najveći mudonja na planeti a u zbilji samo sastavni stubić Sistema.

Antisistemski revolucionar ipak bi trebalo, u svom svjetonazoru, biti više lijevo nego li desno, pa tako eliminišem(o) i Springstina, iako ga je moguće zamisliti kao kandidata za glasnogovornika širokih narodnih skupina, ali samo do pasa (nadam se da je ova metafora uspjela).

Ko preostaje, U2? Nemojmo se (samo)zavaravati, Bono je, uz svo uvažavanje za stare zasluge, postao politička karikatura još devedesetih kada se pogubio u rasporedu šahovskih figura (iz pomenute partije šaha koja se igra iznova i iznova).

Eto Rodžera Votersa kako i dalje ruši zidove - zlobnici bi rekli da samo to i umije!- nedavno je na koncertu u slobodarskom (sic!) Meksiku zavukao prst u prkno seratora Donalda, tog senatora ojađenih koje je nemoć oslijepila kod sopstvenih očiju…Rodžer je, cijenim, sasvim ok, ali nije nepromišljen – fali mu malo sidberetovskog ludila da bi se upustio u rizik, prošio područje borbe.

A možda je i prošlo vrijeme Mesija, možda zbog toga ne možemo pronaći pravog lidera (rok) revolucije? Prije će biti da se žeravica pobune prosula širom planete, da se klice pobune krčkaju po neprebrojnim podrumima, a ta manje vidljiva (ne samo muzička) borba je disperzivna.

Time je umanjena sveopšta snaga, dabome, ali ne i direktan uticaj na pojedinca na kojeg se pažnja usmjerava. U tom smislu plamenove slobode Balkanom s ponosom pronosi Repetitor, a takvih bendova ima i drugdje i njihova djelotvornost nije zanemarljiva.

Mada, postoji još jedan veliki bend koji bi mogao da pokrene mnoštvo, koji je zatalasao umove na aktuelnom albumu pozivajući na evoluciju (razuma). To je Radiohead, i nije isključeno da njihov politički, tačnije humanistički angažman ne postane još eksplicitniji u godinama koje dolaze, kako bi publika ubrala plodove te evolucije (uma).

I Massive Attack su atakovali drito u glavu (sistema) onomad u Puli, da li ste čuli njihove poruke? Međutim, pitanje je koliko oni, ili bilo koji drugi muzički sastav može postići, ako se među slušateljstvom ne probudi proaktivni puls, želja da se promjena pokrene.

Ne znam(o) šta nam budući dani donose, ali moramo biti svjesni šta- i zašto!- kontinuirano odnose. Treba li naglašavati: nije revolucionarni nemir rješenje, to bi u krajnjem slučaju moglo biti nužna odbrana čovječanstva, iako bi cijena bila pogubna.

Ne nužno i ne uvijek; pogledajte šta je učinila jedna (do devedesetih “jadna”) Rumunija. Možda ni danas nemaju relevantne rok bendove, ali imaju indirektno angažovane, snažne autorske filmove koji su godinama, glasno i posvećeno, govorili o najbolnijim, najružnijim društvenim temama. Nema nikakve sumnje da su zapatili slobodarski, kritički duh u domicilnim gledaocima, pa je revolucija ustupila mjesto evoluciji izborenoj na ulicama.

Jer jednom ako svijest čovjekolike spobode dotakne granice slobode, kada se sve ono što zna i ono što osjeća uobliči u zdravorazumski pogled na svijet - nema povratka na prošlo.

Dakle, “proći će i njihovo”! Nego nas neće Depeche Mode povesti brže preko mutne vode. Do slobode za koju bismo se sami, prije svega iznutra, morali izboriti.