„Šansa za bolje dane sad nam se nudi kroz muk“ kaže, pa i zavaravajući optimizam se razotkriva u svom najsarkastičnijem obliku. A takav je Marić kao autor: tešku zbilju zavija u vesele ritmove, nepjevljivo pretvara u melodiju, jednako ubjedljiv kad sipa bezazlene rime (ima tu jedna pjesma o pužu i cvijetu), pa i onda kad se uhvati s kombinacijama riječi s kojih je, prije upotrebe, skidao gornji sloj, skramu, nešto što radi kao dobar konzervans. Kod Kralja Čačka su ljudi i njihova socijalna svijest radna površina, njegovi monolozi imaju dinamiku dijaloga, njegova napjevavanja se guše u pokušaju da simuliraju veselost, njegovo je ruho svečano, ali na rukavu potkošulje zjapi ogromna rupa, mnogo puta ušivana.
Ovaj album ima svoj koncept više u značenjskom sloju nego u nekom agresivnom gradiranju radnje, u atmosferičnosti, u nekom blagom inatu. Pjesma „Prolog“ se nalazi na broju šest, recimo, i nema osobine prologa(mada ima nečeg upozoravajućeg u sebi), što će reći, u simboličkoj i vrlo slobodnoj interpretaciji potpisnika ovih redova, da naši počeci uvijek liče na neko bacanje lavovima, pa ili se navikneš i prihvatiš svoju priču, ili otvoriš esejističku raspravu na temu u pokušaju da se izvučeš iz tog svijeta. Pa kom „skuvaj kafu, pa da počnemo“, a kom „odjebi“.
„Pomoć Prijatelja“ zvuči svečano, s dominantnim klavirom. Iz zemlje snova put vodi do ustajanja, i ova pjesma iz umora prerasta u podstrek i upozorenje, da bi se nakon neizvjesnog solo momenta pred finale, koji u metaforičkom smislu zvuči kao unezvjereno gledanje oko sebe, završila u suzama. Logičan slijed, nešto poput koračanja prema provaliji (muzičke slike na ovom albumu su življe od riječi u svakom trenutku), imamo u nastavku, u pjesmi „Konac nam je pretanak“.
Slijedi sjajno gitarsko uvlačenje u pjesmu „Predveče“, salaški mirno, a u isto vrijeme uzbudljivo i primamljivo kao krađa nečega što neće navuči savjest na duže staze. Najnježnija truba pred kraj razoružava. „U tvom malom svetu“ ni ne pokušava da dođe u zonu svijetla, već optimizam pliva u osjenčenom. „Prolog“ sam već pomenula gore – ritmičko dramatizovanje, više nego pjevanje je samo po sebi simbolički znak, i u sebi nosi sve elemente epiloškog. „Još jedan kišni dan“ poentira u refrenu, u tom odlučnom ponavljanju da je kraj blizu i da je predivan, pa i to neko napjevavanje na samom kraju, nešto kako „laj la“ koje obično ide uz veselost, ovdje je na izdisaju. Lirski subjekat ove, kao i svih drugih pjesama na ovom albumu, ovaploćenje je prihvatanja, opšteg pomirenja, i sve vrijeme pokušava da uvuče u to stanje i svoju bolju/značajniju/ljepšu polovinu.
Jednostavne, svakodnevne slike se natopljavaju značenjima u pjesmi „Jesen stiže u naš grad“, haos je spolja, haos je u glavi koja registruje sve te detalje; ovo je pjesma o „overthinkingu“, s uznemirujućom melodijom koja u svojoj razigranosti budi najgore u čovjeku. „Želeo sam kao mali“ takođe govori o provaliji između onog što se očekuje i onog što zaista jeste. „Urbana paranoja“ zvuči kao neka vrlo uspješna improvizacija, metafora koja je rasla dok nije ispunila skoro tri minuta prostora koji joj je bio namijenjen.
„Bum“ se naslanja na bas i ta dominantna dubina „zadavača ritma“, potpomognuta pucketanjem prstiju, opet nas vraća u mjuzikle i Čikago dvadesetih prošlog vijeka. „Nikakav“, baš takav, sebe ne vidi očima osobe koju voli, i ta je neka sumnja u sebe, nesigurnost, a u isto vrijeme blaga ushićenost zbog uspjeha, sreće, čega već, sva isprepletana u dijalogu između klavira i gitare.
„Poslednji slet“ nježno vodi kroz odnose ljudi u savremenom dobu, kroz ono kako jedni druge vidimo očima predaka, roditelja, bez sopstvenog mišljenja, razumijevanja. „Zašto ti je mržnja tako čvrsta ka čoveku koji nikog ujeo nije“ definicija je predrasude i ono što dominira ovdje je očigledno gađenje u glasu.
Nastavlja se u, možda dvije najljepše pjesme s albuma, koje sjajno zatvaraju ovu priču o utopijskoj zemlji. „Poslednji žur“ je u fokus stavio dvoje protiv svijeta, s tim šarmom popa šezdesetih i velikih filmskih priča, Stoleta Jankovića, recimo. „Svet će još dugo da se vrti, bili mi tu ili ne“ je sva nebitnost malog čovjeka u poretku stvari, čak i kad je u množini s nekim. Na kraju ove pjesme je zagrljaj i neko sneno doba koje će se nastaviti jutrom kasnije u pjesmi „Kako izgleda jutro“. Svečani početak, kao zvono na ulaznim vratima neke kuće, u kojoj je drama, red ispred kupatila i nesređeni odnosi unutar kojih glavni ženski lik ne pronalazi sebe. Uzak je svijet, jedno naporno mjesto, gdje „divno preteruje silno“ i „laži se uvuku pod kišobran“, ali ni u domu nije široko. Jedino je rješenje isključiti se, praviti se da ne vidiš. I to je taj neki zaključak koji se nameće kao spas. I to je to neko zatvaranje albuma koji samo konstatuje, ali ništa ne može da popravi spolja.
Već sam pisala o tome kako je Kralj Čačka jednako mediteranski gradić koji još nije otkriven od turista i podrum čikaškog zadimljenog kluba s početka prošlog vijeka. To je bend koji nastavlja da svira dok se gosti mlate stolicama, i samo pojačava u ključnim momentima. U ovom poretku stvari, sa slušalicama i toplim napitkom, ja budem barmen koji viri ispod šanka na svakom refrenu.
I dobro je da ni „Avatar“ ni „Deda Mraz“ nisu ušle na ovaj album, jer su obje već definisale Kralja (volim tako da ga zovem, simbolički je otišao daleko od Čačka) i vrijeme ih je već utkalo u svačiji krvotok. Osjećam da ovaj album ne bi bio toliko dobar da se pojavio u junu, jer je prava zimska, pretpraznična poslastica, ona što pokrene mnoga pitanja koja će se na kratko gurnuti pod tepih dok ne prođu slavlja i prejedanja, pa će tako u stvarnom životu svaka od ovih priča (usuđujem se nazvati ih pričama jednako koliko i pjesmama) dobiti svoju afirmaciju. Teško je bilo izbjeći i Waitsa i Brechta u ovom prikazu, budući da srastaju uz ime ovog benda i Nenada Marića, ali ne određuju ga u potpunosti. Autor je dovoljno svoj, iako je odrastao na dobrim uzorima. Album „Zemlja Snova“ je zaista idealan poklon za ove hladne dane bespotrebnog trošenja novca, a pogotovo za one koji će uslijediti nakon toga, album jasan u svojoj namjeri, a opet s ogromnom interpretativnom slobodom.
Ocjena: 8/10
