Recenzije
Mjerenje pulsa stvarnosti je težak posao, biti na nekoliko mjesta u istom trenutku, razvodnjavati okolnosti, povezati situacije, napraviti presjek učestalosti i svesti ih u, recimo, nešto manje od osam minuta. Ovo nije uvod u protok vremena, već prvo što optereti (ne u pežorativnom smislu) uši na ulasku u programirani svijet albuma „Gdje povlačiš crtu“, taj prvi korak ka gužvi iz koje se jedno tijelo (posmatraću ga kao fiktivno, za svaki slučaj, iako sve vrijeme ide za mnom i predstavlja se imenom Sare Renar, djevojke o kojoj dosta znam, a ne znam ništa), dakle tijelo se u sudaru s gužvom lagano izoluje, izdiže se iz zone glasova, svede se na sopstveni odraz u ogledalu i ponavlja nešto kao mantru, lebdi sve vrijeme na svom izmišljenom (ne zamišljenom, već upravo izmišljenom oblaku) pokušavajući da ostane ono što jeste. Snaga svega što povlači na dolje je nemjerljiva, a prostor iznad je oslobođen gravitacije. To znači da ništa ne vuče na dolje, da je svijest o sebi dovoljna i u takvom prostoru otvorenog uma samo slični će moći da se susrijeću. Slični po bježanju, ne po bendovima koje vole i hrani u kojoj se dave.
Ne znam zašto osećam strahopoštovanje prema Nikoli Vranjkoviću. Upoznao sam ga na promociji ovog albuma na nivou zdravo – zdravo, uz ljubazan osmeh i stisak ruke, dakle nisam osetio ništa od fame koja ga prati: zajeban lik, nadrkan, i sve neki slični epiteti...Meni je delovao sasvim pristojno, čak je bio blag u nastupu na pomenutoj promociji, blag do stidljivosti. Očigledno mu ne prijaju te promotivne aktivnosti. Izgledao je kao da jedva čeka da se sve to završi. A bio je UK Parobrod pun k’o oko. Svi koji se bave rokom na bilo koji način, a da pripadaju starijoj i srednjoj generaciji, bili su tu. Jeste, bio je i Bajaga!
Razlog promocije je bio album „Veronautika“ koga je pripremao desetak godina, kako se čulo te večeri. Nekoliko puta je istaknuto da je Nikola perfekcionista kada se radi o kvalitetu snimljenog materijala. Deset godina je trebalo da se te pesme snime tako da on bude zadovoljan, i evo, album je najzad u našim rukama – dakle, Nikola je zadovoljan. Ima i zašto! Sviđala vam se ili ne muzika koja se nalazi na ovom duplom CD-u, kvalitet zvuka je neosporan. Vrhunski!
Postoji jedna ravan na kojoj može da se za nešto kaže da ima etno motive, a da se ne misli na vremena koja se pravimo da su prošla. To je prostor u kome se glasovi generacija preklapaju, hronotop koji podrazumijeva rušenje živog, da bi se gradilo nešto samo navodno življe. Ti glasovi starog se na samom početku mini albuma „Južno“, u pjesmi „Niko ni od koga“ poigravaju sa svakodnevnicama, susretom brižnih sa nemarnima, podsmijehu koji se uguši pred količinom slijepe ljubavi. I baš tu, gdje se odvaja dijete od doma, dočekuje nas Dimitrije Dimitrijević pjesnik kakvog oduvijek želimo u muzici, spretan s riječima, onaj koji prepoznaje velike momente u sitnim gestovima i sjenkama koje se slivaju i nestaju, i od toga pravi slike koje se indiskretno uguraju u sjećanja kao da su naša.
Otužni glas Dimitrijev iz te početne pjesme će se prebaciti u svaku sljedeću, taj neki žalosni vapaj pregažene osobe iz tamnog ćoška koji se zatvara u sopstveno žaljenje, nebitno da li pjeva o tome koliko je samom sebi previše, ili mu je neke druge osobe premalo. Uz gotovo umiruće gitarske zvuke, ne teatralno umiruće, već zaglušujuće, kao da udaraju o zidove i skliznu na pod, dobijamo atmosferu samoće, ali samoće udvoje, stvarne ili imaginarne dvojine – to već nije bitno.
„Južno“ nije album za opuštanje, jer u stanju je da izazove nemir i anksioznost na svakom sloju svog putovanja kroz interpretacijske svjetove svakog pojedinog slušaoca. Kao takav, da li zbog namjere ili proste stvaralačke nesvjesnosti autora, u stanju je da ostane, ako ne kao zvučna cjelina, a ono kao sjećanje na to kako smo se osjećali dok smo ga slušali. Time je odradio svoje, dovukao do tačke na kojoj se ona praznina svojom punoćom razlaže i van okvira muzike, nešto što se rijetko događa, pa samim tim i pamti zauvijek.
Drugi EP Dimitrijev, pod nazivom „Ponestaće“ je jedna muzička minijatura, ali samo ako uzmemo u obzir da se radi o nekih osam minuta materijala. Kad je sadržaj u pitanju, imamo emotivno, misaono i stilski jedan zaokružen album, sav od usitnjenih gitarskih treperenja, pozadinskih zvukova, ritma koračanja kroz napuštene hodnike sjećanja i onoga što u datom trenutku ostaje za čovjekom, atmosfere praznih soba u kojima se svaki zvuk završava na prašnjavim kredencima.
Dimitrijev prigušen, i prijatan u isto vrijeme glas, a posebno način na koji se poigrava dužinama riječi i intonacijom, približavaju ovaj album performansu koji ne traži ni akciju, ni reakciju. Krajnji osjećaj je da se radi o samo jednoj pjesmi koja nikad ne završava, već je naglo prekinuta na pola potrebe da se kratki rezovi skupe u nešto smisleno. Ono što se zaista osjeća je samoća, zbunjenost i svjesnost, malo nostalgija, a sve je to praćeno preispitivanjem, više zbog viška slobodnog vremena, nego zbog pitanja na koja će se jednom odgovoriti. Jedan vrlo čudan lirski čovjek živi u pjesmama Dimitrija Dimitrijevića.
Dimitrije Simović je nama poznat kao član (basista i vokal) benda Igralom iz Niša, benda koji je podigao očekivanja na polju energične amerikane na našim prostorima samo jednim albumom. Na isti način u svom solo projektu podiže očekivanja i trenutno mi nije baš jasno u kojim bih ga izdanjima radije slušala, ali nadam se da će jednako biti posvećen i bendu i sebi.
Već prva ozbiljna najava novog albuma beogradskog trojca On Tour, obrada pjesme „Cry With No Reason“ potvrdila je ono što već odavno znamo, a to je da ovaj bend ima jedan od najboljih vokala na Balkanu. Ika Smolović je u stanju da i pjesmu koja je tuđa bukvalno rodi za sebe ponovo i učini je svojom. Da bude snažnija, da bude prijatnija, bolnija i ubjedljivija, ma koliko bila savršena u svojoj izvornoj verziji.
Naravno, najbitnije su pjesme, i to je On Tour u jednom trenutku izdvojilo na mojoj listi prioritetnih bendova. Na “Don’t it make you want to go home” nema slabijih momenata, samo tiših od tihih, tužnijih od tužnih, i prijatnijih od prijatnih. Imamo skup emocija koje ni u jednom trenutku neće zvučno izazvati eksplozije, no nikad nije sigurno šta će u svakom pojedinačnom tumačenju svakom pojedinačnom slušaocu uraditi.
