1.. ABBA – Honey Honey

Stajalište: Južni bulevar

“Prestani da se glupiraš”, kaže joj čim su ušli u dvadeset peticu.

Pogleda ga ljutito, gotovo s gađenjem.

„Nismo na času i nisi mi otac”, kaže i zaleti se prema jedinom slobodnom mjestu u autobusu. On se dovuče do nje, nevoljno, stane pored i namjesti šešir. Nije siguran ni zašto je pristao da ide s njom na taj maskenbal. Vjerovatno zato što radi sve što njoj padne na pamet. Strah da će je izgubiti ga pretvara u sve što u životu nije želio da postane, a najviše zavisnik od nedopustive ljubavi. To kako sagori iznutra svaki put kad se ona nasmije nekom svojih godina, kako u svakom živom biću vidi protivnika, zvijer spremnu da raskupusa njegovu djevojčicu, to ga manje opterećuje nego činjenica da ona odrasta, i da uskoro više neće biti sve što je u njoj pronašao. Ona se vrti na sjedištu, a kad mlatne glavom, ta dva repića sa strane joj ulete u usta, pa se gadi i najslađa je kad oduvava kosu s lica.

On je u kostimu Humberta Humberta, a ona u školskoj uniformi, mala njegova Lola Lolita.

Ima nečeg infantilnog, a u isto vrijeme i blago perverznog u pjesmi „Honey Honey“, neke gotovo bezazlene, mladalačke igre pogledima koja se pretvara u igru dodirima, s prostim metaforama koje se otvaraju za zavodljivi osmijeh i ruku na koljenu, i ritmom koji se ne rasipa na sve strane, već zadržava u zamišljenom krugu u koji ne može stati više od dva tijela. Jesam li napisala riječ 'perverzija'? Jesam, znam.

2.. Crystal Castles - Not In Love ft. Robert Smith of The Cure

Stajalište: Pijaca „Kalenić“

U autobus ulaze nervozni, ali ne puštaju jedno drugom ruku. Ne progovaraju i ne gledaju se u oči. Čini se kao da se razmiju i bez toga. Osim onda kada se čini da im je svejedno. Njihov je život postao niz ponovnih pokušaja, drugih, trećih i petih šansi. I ovaj zajednički izlazak je dio programa spašavanja veze koja je nekad djelovala kao beskrajna priča, a sada kao neka beznačajna epizoda. Ono što njih dvoje još uvijek ne znaju je da će, na velikom maskenbalu na kraju Ruzveltove, on upoznati mladu studentkinju glume i nestati s njom ne misleći s kim je došao, a ona će isplakati svoj život tipu koji svira gitaru i s njim se probuditi narednog jutra.

Ona kao Nicol Kidman iz Dana Groma. On kao Tom Cruise iz Top Guna.

Originalna verzija pjesme „Not In Love“ benda Platinum Blonde više vuče na rock svojim forsiranjem gitarske produžene namjere da ubijedi. Ono što su uradili Crystal Castles od ove pjesme me, iako nisam po muzičkom ubjeđenju nikada bila naklonjena synthovima, ubacuje u prostor koji mi prija. Nevjerovatan spoj nostalgije i vremena savremenog, digitalnog i analognog, emocionalnog i suzdržanog. Robert Smith je taj koji balansira i ovo mi je jedna od najdražih muzičkih saradnji u posljednjih dvadesetak godina. I možda najbolja pjesma koja će zasvirati na ovom imaginarnom balu negdje, ko zna gdje, na kraju Ruzveltove ulice.

3.. Bisera Veletanlić - Sunny

Stajalište: Dalmatinska

„Sigurno će biti neviđena gužva“, kaže žena u najvećoj haljini koja je ikad prošetala Beogradom. Jedva se provlači između sjedišta, ostali putnici se zabijaju u prozore da bi mogla da prođe. Ona ih ni ne pogleda u znak zahvalnosti. Uporno maše lepezom, iako nije vruće. Neka je drama u svakom pokretu ruke. On ide za njom i ipak briše znoj sa čela. Ne, nije mu neprijatno, samo mu gori glava ispod teške perike. „Ludvig je imao previše bujnu kosu“, pomisli. Na svaku njenu repliku klima glavom, iako nema pojma o čemu govori. Ponekad joj čita s usana, ali najčešće ih pokreće veoma brzo i njene riječi nestaju prije nego ih uhvati pogledom.

„Ja uopšte ne znam zašto nas i ranije nisu zvali“, kaže dama u haljini veličine i oblika WV bube. On se ponovo nasmije. Nije mu ni bitno šta je izgovorila. Nije ni njoj. Onoga dana kada je izgubio kontakt sa zvučnim svijetom, odlučila je da će govoriti sve dok je ne bude ponovo mogao čuti. Bila je sigurna da je privremeno. Zato je i voli. Beskrajno. Zato je gleda s divljenjem, zato je prati u stopu, zato joj odobrava i ono što nije tražila od njega. Ne brine što širi nervozu među ostalima u gradskom autobusu.

On u kostimu Beethovena, ona kao Josephine, besmrtna ljubav njegova.

Pjesmu Bobby Hebba „Sunny“ u verziji Bisere Veletanlić ne mogu nazvati prevodom, iako je Đorđe Novković prenio suštinu originala. Ovo mi je, bez ikakve sumnje, draža od svih verzija. Pozajmljena, ali s iskrenijom emocijom, s dubinom uzdaha od koje se sledi krv; glasnija, s življom pratnjom, ista, a nekako moja koliko i njena.

Dolazi Bisera negdje oko mog rođendana u naše malo selo. Nije baš rođendanska želja, ali je dobar poklon.

4.. VIA Talas - Sama

Stajalište: Novo Groblje

„A gdje to gledaš?“ pita ga čim su ušli u autobus i zauzeli mjesta pored prozora s desne strane.

„Izvini. Kad mi je rekao da ima drugaricu za mene, nije mi pominjao da imaš tolike sise.“

Ona ispusti iz sebe vazduh očaja, nemoći i razočaranja.

„Možda ovo i nije bila dobra ideja“, kaže.

„Opusti se, možda se do kraja večeri ipak dobro zabavimo. Ni meni se ne sviđa što u ovim godinama idem na posredno ugovorene sastanke, ali ne reagujem burno, kao što vidiš, pokušavam da budem neposredan.“

Pomalo ljuto, ali s nekom pomirjivošću, ona prekrsti ruke tako da pokrije grudi.

Nije se nadao da će biti lijepa. Kad je rekao prijatelju da neće doći na njegov maskenbal, jer nema pratnju, nije planirao da se s nepoznatom djevojkom nađe kod Novog groblja i uđe u dvadeset peticu.

Ona u kostimu Ljepotice, a on čupava Zvijer u kaputu s previše dugmadi.

Pjesma „Sama“ je moja slika beogradske djevojke osamdesetih. Svjesne svake situacije u koju se upušta, ali nemoćne da se bori protiv onog što osjeća. Taj novotalasni power-pop s početka osamdesetih, koji je, uostalom, bio i najbolja faza Zane, ovdje je još više na pločnicima, u gradskim prevozima, u plesanju po ulici u sitne sate, u svjesnosti, u neskrivenim impulsima. Karakteristična bas linija, gitara koja je na pola puta između razdraganosti i otvorene pobune i pomalo teatralni uzdasi Mire Mijatović, svedene metafore i atmosfera prolaznosti vremena petkom na subotu ovu pjesmu zadržavaju u glavi dugo nakon što zvuk uđe u tunel gluvote.

Ovo je bio prvi značajan bend Bojana Pečara, i ne znam da li je šteta što se raspao ili je sreća što je ostao arhiviran za nešto bolje.

5.. Anita Carter – Ring of fire

Stajalište: Vatrogasna komanda

Govorili su joj da podgrijane ljubavi uvijek ostanu samo to – podgrijane. Hladi se brzo sve što prestane da gori. Ali nije marila za priče. Svađe i ljubomore su je u početku iscrpljivale, a onda je, valjda, navikla. Ili su stariji, pa ništa više nije dovoljno snažno. Ni ljubav, pomislila je i stresla se od svoje podsvijesti. Probala je nekoliko puta da živi bez njega, i svaki put se izgubila i tražili su je. Gleda ga istim očima već godinama i instinktivno mu se predaje.

Po načinu na koji joj drži ruku na leđima dok autobus bestidno vrcka uz Ruzveltovu, reklo bi se da pažnju usmjerava ka njoj. Večeras je, znao je to odmah, noć u kojoj će plesati uz pjesmu koja je šuštala s tranzistora kad su se upoznali.

Ona kao Elizabeth Taylor, on kao Richard Barton.

Bez galopiranja u pozadini, bez testosteronske grozničavosti dok sagorijeva kad pjeva o sagorijevanju u obruču ljubavi, prvobitna, ali manje poznata verzija pjesme „Ring of Fire“ manje poznate Carterove ima u sebi dozu oduševljenja u odnosu na prividni očaj, dozu mekoće i zvuči ne kao da se žali, već kao da uživa. Nema ničeg zlog u prepuštanju, ako imaš kome. DJ večeras glasa za pitomije varijante.

6.. Don Gibson - Sea of Heartbreak

Stajalište: Omladinski stadion

Rekli su mu više nego jednom da pjesnik nije zanimanje, već hobi. Teško je prihvatao ljude koji su ga na taj način omalovažavali. „Mogu da zidam na gradilištima, ali to nikad neće biti moje zanimanje“, mislio je i gubio jednu po jednu osobu iz svog života. Dobronamjerni? Ma, naravno, sruši čovjeku snove, pa se nazivaj savjetodavcem i prijateljem. Jeste, pisao je, i jeste, zidao je. I sve to nije bilo dovoljno. Onda je odlučio da ode. Da preleti okean, da zida negdje drugo. Da zida na tuđem jeziku, a poeziju da piše na svom. Ostavlja je da se bori s dvojicom dječaka u pubertetu i s ostatkom nemilosrdnog svijeta. Ali vratiće se. Čim zaradi dovoljno novaca da započne svoj posao, vratiće se. Imaće tada dovoljno vremena da bude s njima, i da bude pjesnik.

Ona se teško mirila s njegovim odlaskom. Ima dana kad vjeruje u njegov plan, ima dana kad želi da trunu zajedno, a onda i noći u kojima sanja da se neće vratiti nikada. To posljednje je jede iznutra.

Pročita joj brigu iz pogleda. Zagrli je, poljubi je u čelo. Smetaju mu malo brkovi, svrab ga uhvati ispod ljepljive trake, i zavidi joj što nije morala da se muči oko kostima. Ionako niko ne zna kako je izgledala Tinka Petković. Njenog supruga Vladislava su svi znali.

Hristina Tinka iz moje glave u svojoj čuje pjesmu „Sea of Heartbreak“ i u tu želju čovjeka da prelomi između ljubavi prema moru i ljubavi prema ženi ulazi bojažljivo, strepnjom slabašne supruge i ljubavnice koja će sve svoje misli preobraziti u čekanje i uvijek očekivati crno, kao majka sina jedinca dok čeka. Don Gibson ima glas očajnika koji je sve izgubio da bi zadovoljio svoju potrebu za velikom vodom ili prostim pokretom, glas povratnika koji shvata, ali kasno. Uključeni prateći vokali, više nego instrumenti u pozadini, otkrivaju grižu savjesti, ali voda je nemirna, brodska sirena se ne gasi (bom bom bom) i opet će on krenuti za morem, zato ne vjeruj, Tinka, ne vjeruj (bom bom bom) mornarima, zar ti mati nije rekla da se to ne smije?

7.. Sex Pistols - My Way

Stajalište: Vuka Vrčevića

„Mogli smo bar večeras da ne budemo narkomani“, pomislila je još na stanici i nasmijala se iznutra. Zatim ga je uhvatila za prste, a sumnjala je da išta osjeća. Sumnjala je i u njegovu budnost. Kontala je da će stići posljednji i zapravo joj je laknulo kad je u autobusu ugledala Nicole Kidman, i „jebote, je li ono profesor hemije koji je mami i meni bio razredni u gimnaziji? Ha. Stari jebač, Humbert! Bravo, profesore, bravo“, čestitala mu je u glavi.

„Koga to gledaš?“ pita je s pola glasa. Nervozan je. A mora da ide. Svira na maskenbalu. Ona slegne ramenima, kao da ne gleda nikog posebno. Samo joj fali još jedan napad ljubomore. Ne večeras. Nije mislila na samoubistvo, za promjenu. Nije mislila ni na šta loše. Spava joj se. Podigne se na prste da mu kaže da ga voli. Odgurne je s gađenjem. Ona se naljuti i okrene ka prozoru. Počinje kiša. Nasmije se glasno na pomisao kako će se ovim ljepoticama, lolitama i elizabetama uzjebati frizure na putu do zbornog mjesta. Ona (Nensi) je imala frizuru koja je zavisila od okolnosti. Njega (Sida) je baš bilo briga. Zaspao je stojeći. „Kreten“, promrmlja i obriše nos rukavom njegove jakne.

„My Way“ je mogla da zvuči kao kajanje, kao hvaljenje, kao inat ili kao sumiranje jednog života pred veliki kraj. I zvuči upravo tako, zavisno čija je verzija u pitanju. Ono što je svakoj verziji zajedničko je da se niti jedna ne pravda, već pomalo prkosi. Sinatrina na dostojanstven način, recimo. Robbie Williams je teatralan i pomalo neozbiljan. Skandinavska cover grupa Northern Kings zvuči uzvišeno, ali i neubjedljivo pjevački. Sex Pistolsi su bezobrazni. Sid je to. Ironija je veća tim prije što je njegov život u dvadeset prvoj već bio na samom kraju. Nije bitno da li je ili nije to znao. Šta je sve uradio u tom kratkom životu – takođe nije bitno. Ne bi se reklo da se kajao. I sve to izvire iz njegove kreštave, ali na trenutke vrlo emotivne i smirene izvedbe. Prati ga žustra pank dimna zavjesa, gitara koja lomi sve pred sobom da bi napravila prostor na koji se može leći, i nikad ne ustati. Sigurna sam da je u svoje pero bila smiješna, ali danas je to možda i najtužnija verzija pjesme. I odlična za kraj bilo koje imaginarne žurke koja slavi dvoličnost, potrebu da budemo neko drugi, jer sami sebi nikad nismo potaman. Ako je falila poenta ove priče – eto je.